Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Nenad Stevandić, ovih dana ponovo se našao u fokusu javnosti, ali ne zbog svog parlamentarnog rada, već zbog centralne potjernice koju je za njim raspisao Sud Bosne i Hercegovine. Uprkos tom pravosudnom potezu, Stevandić se oglasio iz Mađarske, gdje je u toku njegove međunarodne posjete planiran sastanak sa Laszlóm Köverom, predsjednikom mađarskog parlamenta i članom vladajuće partije Fidesz. Ova okolnost dodatno komplikuje političku sliku u Bosni i Hercegovini, gdje se pravna i politička sfera sve više prepliću.
U svom javnom obraćanju, Stevandić se trudi da predstavi situaciju kroz prizmu političke zavjere i progona, a sebe pozicionira kao branitelja mira i Dejtonskog sporazuma. Poručio je da nije nikakav bjegunac te da se njegovo kretanje odvija bez ikakvih ograničenja, iako je protiv njega na snazi centralna potjernica. Taj podatak, koji je potvrdila i međunarodna policijska organizacija Interpol, nije ga omeo u nastavku obavljanja funkcije, već je dodatno motivisao da se, kako kaže, bori za istinu o Republici Srpskoj na međunarodnom planu.
Prema njegovim tvrdnjama, Interpol je već utvrdio da se u ovom slučaju ne radi o zakonitom krivičnom gonjenju, već o političkom aktu. Stevandić koristi ovu tvrdnju kako bi dodatno naglasio svoju nevinost, ali i pokušaj, kako tvrdi, instrumentalizacije pravosuđa Federacije BiH protiv političkih predstavnika Srba. On tvrdi da se nalazi pod napadima koje orkestriraju “ekstremisti iz Federacije BiH”, a optužbe koje mu se stavljaju na teret označava kao pokušaj destabilizacije Republike Srpske i gušenja njenog političkog integriteta.
Kao ključne poruke koje Stevandić želi prenijeti međunarodnoj javnosti navodi sljedeće:
-
Borba za izvorni Dejtonski sporazum
-
Zaštita prava Republike Srpske unutar BiH
-
Otpor političkom i pravnom nasilju koje dolazi iz Sarajeva
-
Saradnja sa međunarodnim partnerima radi širenja istine o poziciji RS
U svemu tome, posebno je zanimljiv njegov način komunikacije. Stevandić koristi mrežu X (bivši Twitter) kao platformu za direktnu komunikaciju sa domaćom i međunarodnom publikom. U jednoj od svojih objava napisao je:
“Dok čekam izjašnjenje nadležnih o imunitetu, vršim svoju ustavnu dužnost i u Republici Srpskoj i svuda po svijetu objašnjavam da se Republika Srpska, a i ja lično, borimo za mir i dogovor.”
On također naglašava da će u narednim danima boraviti na još nekoliko evropskih lokacija, gdje će, prema njegovim riječima, nastaviti diplomatsku ofanzivu u korist Republike Srpske. Ovim postupcima, Stevandić očigledno želi pokazati da je njegova politička misija iznad optužbi koje dolaze iz Sarajeva, dok istovremeno demonstrira da međunarodni krugovi ne prepoznaju pravnu osnovu za njegovo pritvaranje ili ograničavanje kretanja.
Ono što izaziva najviše kontroverzi jeste činjenica da se uprkos aktivnoj potjernici, Stevandić slobodno kreće i prelazi međunarodne granice bez ikakvih problema. Postavlja se pitanje:
-
Kako je moguće da osoba protiv koje postoji potjernica boravi u državama članicama EU bez intervencije nadležnih?
-
Da li je Interpol zaista ocijenio slučaj kao politički, ili se radi o selektivnom čitanju izvještaja?
-
Kakvu poruku time međunarodna zajednica šalje kada se ovakvi slučajevi tretiraju bez konkretne akcije?
Ove dileme dodatno podstiču sumnje u funkcionalnost pravosudnog sistema BiH, ali i u koherenciju međunarodnog odnosa prema unutrašnjim pitanjima zemlje. Na domaćem planu, Stevandić uspijeva ovu situaciju iskoristiti kao poligon za konsolidaciju podrške, predstavljajući sebe kao žrtvu progona koji dolazi iz politički motivisanih struktura. Istovremeno se trudi da svoju priču internacionalizuje, računajući na podršku saveznika unutar evropskih desničarskih političkih krugova.
Njegov nastup iz Mađarske dolazi u trenutku kada se politička klima u BiH sve više polarizuje. Umjesto da se otvori prostor za pravni dijalog i poštovanje institucija, sve se više pribjegava narativima o zavjerama, ugroženosti entitetskih prava i izdajnicima.
Zaključno, slučaj Nenada Stevandića postaje ogledalo trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini – države koja je formalno decentralizovana, ali u suštini duboko podijeljena između političkih ambicija, pravosudnih nedosljednosti i međunarodnih kalkulacija. Dok Stevandić nastavlja da se pojavljuje na međunarodnim adresama, domaće institucije ostaju nijeme pred pitanjima koja sve glasnije postavlja i javnost: da li je zakon isti za sve i gdje je granica između političke borbe i pravnog odgovora?
