U proteklim sedmicama svjedočimo situaciji koja se u svakom pravnom poretku smatrala nezamislivom: tri visoka politička dužnosnika — Milorad Dodik, Nenad Stevandić i Radovan Višković — nalaze se pod centralnom potjernicom, a ipak se slobodno kreću i nastavljaju s javnim djelovanjem. Dok je većina zemalja zatvorila vrata za ovakve slučajeve, za ovaj trojac granice su i dalje širom otvorene. To budi niz pitanja o djelovanju pravosudnih institucija, njihovoj efikasnosti i političkom utjecaju na sprovođenje zakona.
Iako je prošlo više od tri sedmice od kada je potjernica zvanično raspisana, optuženi se ponašaju kao da se ništa nije desilo. Bez skrivanja i s potpunom slobodom nastavljaju s putovanjima — čak i van regiona. Milorad Dodik se tako javno pohvalio neometanim boravkom u Rusiji i Izraelu. Za to vrijeme, 16 državnih policijskih agencija ostaje u stanju potpune pasivnosti. Posebno se izdvaja SIPA, koja se odmah ograđuje i odbija bilo kakvu akciju pod izgovorom visokog rizika.
Prava reakcija dolazi tek od bivšeg ministra unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Nermina Pećanca, koji jasno ukazuje na apsurd:
-
“Možda je hapšenje u datom trenutku bilo visokorizično, ali to ne može biti opravdanje mjesec dana nakon toga. Vaša je dužnost da djelujete — zakon treba da bude jednak za sve.”
Zakon u Bosni i Hercegovini formalno vrijedi jednako za sve građane, no praksa pokazuje drugačiju sliku. Stevandić, na primjer, javno izjavljuje da SIPA treba hapsiti kriminalce, ali ne političare. Tako se otvara prostor za manipulaciju i selektivnu primjenu zakona. U međuvremenu, MUP RS-a ne samo da ne postupa prema potjernici već organizuje događaje na kojima učestvuju oni koji bi, prema zakonu, trebali biti privedeni.
Kako to izgleda u praksi?
-
Na proslavi Dana policije RS-a, svi članovi “potjerničkog trojca” bili su prisutni.
-
Javno nastupaju, daju izjave, pojavljuju se na medijima.
-
Ne kriju se — što, prema zakonima i tumačenju stručnjaka, znači da tehnički nisu bjegunci.
Ovo potvrđuju i pravni stručnjaci:
-
Advokat Asim Crnalić naglašava: “Ako su dostupni institucijama, ne mogu se tretirati kao bjegunci.”
-
Alma Čolo, pravna ekspertica, pojašnjava: “Oni se nalaze na teritoriji BiH i ne skrivaju se. Problem je što se ne žele dobrovoljno odazvati na pozive Tužilaštva.”
Dakle, pravi problem nije u njihovoj fizičkoj prisutnosti, već u nevoljnosti da sarađuju sa pravosuđem, te u institucionalnom nepostupanju. Dok se Tužilaštvo BiH ne odluči da ih ispita, nema zakonske osnove za podizanje optužnice. A ni na međunarodnoj sceni nema pomaka — Interpol je odbio uključiti se u slučaj, uz obrazloženje da ne želi učestvovati u političkim procesima. Ipak, s druge strane, isti akteri međunarodne zajednice pozivaju na dijalog sa Dodikom, pa čak i na njegovu rehabilitaciju.
Ovakva praksa izaziva ogorčenje stručnjaka. Crnalić jasno poručuje da se “o krivičnim procesima ne može pregovarati” jer su to pitanja koja isključivo pripadaju pravosuđu — tužiocima, osumnjičenima, advokatima i sudovima.
Postavlja se pitanje: ko zapravo koristi ovo vrijeme i zašto? Očito je da trojac sa potjernice nema nikakav osjećaj žurbe. Naprotiv, planiraju nova putovanja, kao što je Stevandićevo najavljeno putovanje 12. aprila. Hoće li i ovaj put preći granicu uz osmijehe i mahanje carinicima, ili će konačno neko odlučiti da postupi po službenoj dužnosti?
S obzirom na sve okolnosti, može se zaključiti:
-
Zakon u BiH nije jednako primjenjivan, iako formalno postoji.
-
Institucije šute, ili prebacuju odgovornost jedne na druge.
-
Međunarodna zajednica je neodlučna, izbjegava miješanje, ali šalje političke poruke.
Ova situacija otkriva ozbiljne slabosti sistema, politizaciju pravosuđa i nedostatak volje za suočavanje s odgovornošću. Ukoliko se ovakav trend nastavi, povjerenje građana u pravni poredak moglo bi biti trajno narušeno, a budućnost zemlje dodatno destabilizovana.
U konačnici, ova situacija ne samo da testira granice pravnog sistema u Bosni i Hercegovini, već i jasno pokazuje koliko su institucije ranjive pod pritiskom politike. Ukoliko se hitno ne poduzmu konkretni koraci, ova praksa nekažnjivosti mogla bi postati opasan presedan — gdje moć nadjačava pravdu, a zakon ostaje mrtvo slovo na papiru.
