Da li se oblikuje novi istočni blok? Peking, Moskva, Teheran i Pjongjang pod lupom
Posljednjih mjeseci sve češće se govori o tome da se China, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja međusobno politički i vojno približavaju do mjere koja bi mogla promijeniti globalnu ravnotežu snaga. U javnim raspravama i medijskim naslovima to se nerijetko opisuje kao stvaranje nekakvog „istočnog NATO-a“ ili novog odbrambenog bloka koji bi mogao parirati Zapadu.
Ipak, kada se detaljnije sagleda priroda njihovih odnosa, postaje jasno da je riječ o mnogo složenijoj slici: postoji intenzivna saradnja, ali ne i jasan dokaz da je formiran formalni, jedinstveni vojni savez.
Takve tvrdnje ne treba odbaciti olako, jer približavanje ovih država zaista ima ozbiljne geopolitičke posljedice. Međutim, jednako je važno izbjeći i preuveličavanje. Bliskiji odnosi ne znače automatski i nastanak zajedničke vojne komande, niti garantuju da bi sve te države ušle u rat jedna za drugu.
U međunarodnoj politici razlika između diplomatske koordinacije, strateškog partnerstva i formalnog vojnog saveza izuzetno je važna, a upravo se ta razlika često gubi u pojednostavljenim interpretacijama.
Rusija i Sjeverna Koreja: najvidljiviji primjer vojnog povezivanja
Od svih navedenih odnosa, najkonkretniji i najotvoreniji primjer vojnog zbližavanja vidi se između Rusije i Sjeverne Koreje. Njihova saradnja posljednjih godina više nije ograničena na političke izjave i povremene sastanke, nego uključuje i elemente koji imaju direktnu bezbjednosnu dimenziju. Posebno se izdvaja sporazum o uzajamnoj odbrani, koji pokazuje da dvije zemlje žele graditi odnos daleko čvršći od običnog diplomatskog partnerstva.
Dodatnu težinu ovoj vezi daje i činjenica da su, prema dostupnim informacijama, sjevernokorejski vojnici učestvovali u podršci ruskim snagama. To nije simbolična gesta, nego pokazatelj da saradnja može imati i operativnu, praktičnu komponentu. Kada jedna država šalje ljude, resurse ili vojnu pomoć drugoj, tada govorimo o odnosu koji je daleko ozbiljniji od retoričkog savezništva.
U poruci objavljenoj u septembru, Kim Jong Un je dodatno potvrdio smjer te politike, najavljujući produbljivanje saradnje s Moskvom. Time je jasno pokazano da se odnosi ne odvijaju samo iza zatvorenih vrata, nego i kao svjesna politička poruka prema vanjskom svijetu.
Za analitičare je važno i to što se ovdje ne radi samo o trenutnom interesu. Sjeverna Koreja i Rusija imaju dugu historiju sporadične saradnje, ali današnji kontekst je drugačiji: rat u Ukrajini, sankcije, rastući pritisak Zapada i potraga za partnerima koji mogu obezbijediti političku podršku, tehnologiju, municiju ili logistiku.
Upravo takvi uvjeti podstiču države da veze podignu na viši nivo, čak i kada između njih postoje duboke razlike u sistemu, ekonomiji i dugoročnim interesima.
Iran i Rusija: bliskost bez automatske obaveze na rat
Slučaj Irana pokazuje koliko je važno praviti razliku između političkog partnerstva i formalnog obrambenog ugovora. Uoči potpisivanja rusko-iranskog sporazuma o strateškom partnerstvu u januaru 2025. godine, iranski ambasador u Moskvi naglasio je da taj dokument neće sadržavati klauzulu o uzajamnoj odbrani. To je ključna informacija, jer znači da jedna država ne dobija automatsku pravnu obavezu da vojno intervenira ako druga bude napadnuta.
U praksi, to znači da Iran i Rusija mogu sarađivati na brojnim poljima, od energetike i trgovine do vojno-tehničke razmjene, a da pri tome ne postanu formalni saveznici po uzoru na klasične vojne blokove. Ovakva saradnja često je dovoljno fleksibilna da odgovara objema stranama: donosi im koristi, ali ih ne prisiljava da se bezuslovno vežu za tuđe ratove.
Upravo zato se u međunarodnoj politici često koristi termin strateško partnerstvo umjesto vojnog saveza, jer prvi pojam ostavlja više prostora za manevar i izbjegavanje direktnih obaveza.
Za Iran, koji se godinama suočava sa sankcijama, političkom izolacijom i tenzijama sa Zapadom, svako približavanje Moskvi ima i ekonomsku i sigurnosnu dimenziju. Za Rusiju, saradnja s Teheranom pomaže u širenju mreže partnera u periodu kada je suočena sa širokim međunarodnim pritiskom. Ipak, to ne znači da su dvije zemlje spremne da se bezrezervno brane u svakom scenariju.
Nedostatak klauzule o uzajamnoj odbrani ostaje najjači argument protiv tvrdnje da je riječ o punopravnom vojnom bloku.
Zašto pojam „istočni NATO“ zvuči snažno, ali je politički problematičan
Upotreba izraza poput „istočni NATO“ privlači pažnju jer stvara dojam jasnog i koherentnog protivnika zapadnim silama. Međutim, taj izraz može biti i zavaravajući. NATO je organizacija sa precizno definisanim institucijama, zajedničkim mehanizmima odlučivanja i obavezom kolektivne odbrane. Ako jedna članica bude napadnuta, ostale su, barem u načelu, obavezne da reagiraju. Kod Pekinga, Moskve, Teherana i Pjongjanga za sada ne postoji dokaz da je uspostavljen takav nivo institucionalne povezanosti.
Da bi se govorilo o stvarnom vojnom savezu, trebalo bi odgovoriti na nekoliko vrlo konkretnih pitanja: ko donosi odluke, ko komanduje, ko snosi troškove i ko je spreman da rizikuje rat zbog partnera? Bez tih odgovora teško je opravdati tvrdnju da je nastao novi blok koji funkcioniše kao jedinstven političko-vojni entitet. Saradnja može biti snažna i utjecajna, ali i dalje fragmentirana, pragmatična i usmjerena na parcijalne ciljeve.
Upravo zato je korisnije posmatrati ove odnose kroz prizmu interesa, a ne ideoloških etiketa. Svaka od ovih država ima sopstvene razloge za približavanje drugima: jedna traži vojnu ili tehnološku podršku, druga želi izbjeći izolaciju, treća nastoji osigurati tržišta i energente, a četvrta traži političko priznanje i prostor za opstanak pod sankcijama.
Zajednički imenitelj nije nužno zajednička vizija svijeta, nego potreba da se odupre pritisku koji dolazi sa zapada i od međunarodnih sankcija.
Saradnja koja može promijeniti ravnotežu i bez formalnog saveza
Iako formalni savez nije potvrđen, to ne znači da te veze nemaju realan efekat. Naprotiv, razmjena oružja, tehnologije, energenata, obavještajnih podataka i diplomatske podrške može značajno otežati pritisak na pojedinačne države. Kada se nekoliko zemalja međusobno podržava u ključnim segmentima, protivnicima postaje teže da ih izoliraju ili natjeraju na političke ustupke. Čak i bez zajedničke zastave, takva mreža saradnje može imati ozbiljan strateški značaj.
Za Zapad, to znači da se mora prilagođavati novoj stvarnosti u kojoj protivnici ne moraju biti formalno ujedinjeni da bi djelovali koordinirano. Za ove četiri zemlje, međusobno povezivanje može biti način da smanje efekat sankcija, pojačaju pregovaračku snagu i prošire manevarski prostor. Ipak, potrebno je naglasiti da takva saradnja nije isto što i pouzdan savez.
U kriznim trenucima partnerski odnosi često se testiraju, a tada se pokazuje koliko su deklaracije zaista čvrste.
Šta sve ovo znači za obične ljude
Iza velikih geopolitičkih fraza i priča o blokovima, za građane najvažnije ostaje pitanje posljedica. Ako se globalna napetost produbi, moguća je nova utrka u naoružanju, veći pritisak na budžete država, skuplja energija i manje prostora za diplomatska rješenja. Umjesto da se pažnja usmjeri na razvoj, obrazovanje, zdravstvo i socijalnu sigurnost, resursi se mogu još više preusmjeriti na vojna planiranja i sigurnosne pripreme.
Političari često koriste jezik historijskih prekretnica i „novog svjetskog poretka“, ali građani od takvih prekretnica rijetko vide neposrednu korist. Mnogo češće vide rast cijena, nesigurnost i pojačanu propagandu. Zato je važno razlikovati stvarne bezbjednosne promjene od retoričkih pokušaja da se postojeći odnosi prikažu dramatičnijim nego što jesu. Ne mora postojati formalni vojni pakt da bi posljedice bile ozbiljne, ali nije ni pošteno tvrditi da on postoji bez čvrstih dokaza.
Zaključno, približavanje Pekinga, Moskve, Teherana i Pjongjanga treba posmatrati ozbiljno i bez podcjenjivanja. Ipak, dok god nema jasnih dokaza o zajedničkom komandovanju, obavezujućoj kolektivnoj odbrani i institucionaliziranom vojnom savezu, govor o „istočnom NATO-u“ ostaje više politička oznaka nego činjeničan opis. Pravi izazov nije samo u tome ko s kim sarađuje, nego koliko daleko su te države spremne ići kada se njihovi interesi zaista sudare.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
