U savremenom svijetu, dvostruki standardi u reakcijama svjetskih lidera i medija često otvaraju ozbiljna etička i moralna pitanja. Pitanje koje se s pravom postavlja glasi: Zašto se globalne reakcije razlikuju u zavisnosti od mjesta tragedije i identiteta žrtava?
Nakon napada na redakciju satiričnog časopisa Charlie Hebdo u Parizu 2015. godine, u kojem je ubijeno 12 osoba, svijet je svjedočio velikom talasu solidarnosti. Održan je “Marš solidarnosti” u Parizu kojem su prisustvovali deseci svjetskih lidera – ruku pod ruku – izražavajući zajedništvo protiv terorizma i podršku slobodi govora. Taj događaj je ušao u historiju kao jedan od najmasovnijih političkih skupova podrške u Evropi.
Međutim, mnogo teža i dugotrajnija tragedija koja se odvija nad civilnim stanovništvom Gaze, uključujući hiljade ubijene djece, žena i staraca, nije izazvala ni približno sličnu reakciju vodećih svjetskih političara. Više od 60.000 poginulih civila, razorene škole, bolnice, džamije i crkve – sve to ostaje uglavnom bez masovne i konkretne političke solidarnosti.
Ovaj nesrazmjer izaziva opravdani osjećaj nepravde i razočaranja kod mnogih širom svijeta, posebno u arapskim i muslimanskim zajednicama. Mnogi se s pravom pitaju:
-
Zašto su neki životi vredniji od drugih u očima međunarodne zajednice?
-
Zašto se patnja jednih prikazuje sa suzama i transparentima, dok se smrt desetina hiljada drugih često svodi na statistiku?
-
Gdje su ti lideri kada palestinska djeca umiru pod ruševinama, kada majke kopaju golim rukama da pronađu svoju djecu?
U svijetu koji sve češće govori o univerzalnim vrijednostima, principijelnost i jednakost u žaljenju bi trebali biti temelj svakog međunarodnog djelovanja. Međutim, u praksi, realnost nam pokazuje suprotno – da geopolitika, interesi i ideologije često nadvladaju humanost.
