Svjedočanstvo medicinskog tehničara iz eš-Šife: od spašavanja života do zatvorskih samica
Medicinski tehničar Mahmud Selim Zejtuni nije u kompleks eš-Šifa ušao s drugim namjerama osim da pomogne ranjenima i spasi što je više moguće ljudskih života. Kao i mnogi drugi volonteri u bolnicama Gaze, vjerovao je da je njegovo mjesto uz pacijente, u hodnicima punim krvi, vapaja i hitnih intervencija.
Međutim, rat mu je u potpunosti preokrenuo život: iz bolničke svakodnevice, obilježene brigom za povrijeđene, završio je u okupacionim zatvorima, gdje su, kako tvrdi, zatvor, poniženje i fizičko zlostavljanje postali svakodnevica.
Zejtuni, koji danas ima 29 godina, potječe iz naselja ed-Deradž u gradu Gazi. Tokom rata radio je kao volonter u medicinskom kompleksu eš-Šifa, najvećoj i najpoznatijoj bolnici u Pojasu Gaze, koja je od početka sukoba postala i simbol otpora i simbol stradanja. Upravo tu je, u martu 2024. godine, doživio trenutak koji je, kako kaže, označio kraj njegovog dotadašnjeg života i početak dugog zatočeništva.
Prema njegovom svjedočenju, 18. marta 2024. godine medicinski kompleks eš-Šifa pretvoren je u prostor otvorenog ratovanja nakon opsežnog upada okupacionih snaga. U kratkom vremenu bolnica se našla pod teškom paljbom, snajperskom vatrom i potpunim haosom, dok su medicinski radnici pokušavali ostati prisebni i nastaviti zbrinjavanje pacijenata. Zejtuni kaže da su prvi sati opsade bili dovoljni da „zamrznu vrijeme“ unutar bolnice, jer je svaki pogled kroz prozor mogao značiti smrt ili ranjavanje.
Opisuje atmosferu straha koja se širila među osobljem i ranjenicima: ljudi su se skrivali, tražili zaklon i pokušavali zaštititi najteže oboljele, ali su snajperisti bili raspoređeni tako da je svaki pokret bio rizičan. Bolnica, koja bi u normalnim okolnostima trebala biti utočište, pretvorila se u mjesto gdje se život vodio pod stalnom prijetnjom.
Medicinski timovi nisu imali mogućnost da djeluju slobodno, a i sama ideja sigurnog prostora izgubila je svako značenje.
Nakon nekoliko dana opsade, okupaciona vojska je preko megafona naredila evakuaciju bolnice. Zejtuni navodi da su ljekari, tehničari i raseljene porodice izašli podignutih ruku, pokušavajući pokazati da nisu prijetnja. Međutim, ono što je uslijedilo bilo je, prema njegovim riječima, sistematsko ponižavanje: muškarci su odvojeni od žena, svima su skidani odjeća i obuća, a potom su satima morali sjediti na otvorenom, s vezanim rukama i povezima preko očiju.
To je bio trenutak kada se, kako kaže, završila svaka iluzija da će medicinski radnici biti zaštićeni zbog svoje humanitarne uloge.
U tom haotičnom prostoru Zejtuni se sjeća i prozivanja imena, nakon čega su neki ljudi nestajali bez traga. „Čuli bismo krike, a onda bi nastupila teška tišina“, govori on. Takvi trenuci, kako objašnjava, ostavljali su zatvorenike i zarobljene civile u stanju potpunog psihičkog sloma, jer niko nije znao ko je odveden, gdje i zbog čega. Strah od nepoznatog postao je jednako težak kao i sama fizička prijetnja.
Nakon nekoliko sati, zajedno s drugim zatočenicima, prebačen je u vojna vozila, a zatim u autobuse. Put do zatvora, prema njegovom opisu, bio je obilježen stalnim udarcima, vrijeđanjem i ponižavanjem. Time je započelo novo poglavlje patnje, ovog puta iza zidova zatvora, gdje više nije bilo ni improvizirane bolničke rutine ni kolegijalne solidarnosti, već samo izolacija, neizvjesnost i strah od svakog sljedećeg dana.
Unutar zatvorskog sistema, kaže Zejtuni, nije bilo ničega što bi podsjećalo na normalan život. Zatvorenici su držani u samicama, vezanih ruku i s povezima preko očiju, a spavali su na tankim madracima koji nisu štitili ni od hladnoće ni od vlage. U takvim uslovima, misli su mu neprestano bile okrenute porodici, kolegama iz bolnice i pacijentima koji su ostali iza njega.
Najteža je bila neizvjesnost: nije znao jesu li ti ljudi živi, povrijeđeni ili ubijeni, niti hoće li ikada ponovo vidjeti svoj dom.
Kako su dani prolazili, uvjeti zatočeništva su, prema njegovom iskazu, postajali još brutalniji. Opisuje noćne upade u ćelije, bacanje šok-bombi, puštanje pasa na zatvorenike i kolektivne napade u kojima se nije pravila razlika između mladih i starih, bolesnih i zdravih. Neki zatvorenici su, tvrdi, umrli pod teretom takvih uslova.
Ovakva svjedočenja dodatno oslikavaju sistem zatvaranja koji ne zadire samo u fizičku slobodu, nego i u osnovno ljudsko dostojanstvo i pravo na medicinsku pomoć.
Nakon otprilike 90 dana, Zejtuni je prebačen u drugi zatvor. I taj premještaj, govori, bio je praćen neprestanom brutalnošću: udarcima, elektrošokovima i napadom odmah po dolasku. Posebno naglašava da je premlaćivanje bilo usmjereno na dijelove tijela koji su već bili osjetljivi, iako je ranije imao operaciju ugradnje metalnih pločica u kičmu. To, prema njegovim riječima, pokazuje koliko je nasilje bilo ne samo fizičko nego i namjerno usmjereno na pojačavanje dugotrajne boli.
Osim fizičkog nasilja, zatvorenici su se suočavali i s potpunim nedostatkom osnovnih životnih uslova. Hrane je bilo malo, vode još manje, a komunikacija s vanjskim svijetom gotovo da nije postojala. Kasniji premještaj u zatvor Negev donio je novu vrstu patnje: šatori izloženi hladnoći, širenje kožnih bolesti, posebno šuge, i gotovo potpuni izostanak liječenja.
Zejtuni taj period opisuje kao surovu kušnju za tijelo i duh, ističući da su svrbež, rane i nesanica postali stalni pratioci svakog dana i noći.
Ni nakon razmjene u januaru 2025. godine, tvrdi on, situacija se nije popravila u mjeri u kojoj bi se moglo govoriti o stvarnom olakšanju. Uprava zatvora, prema njegovom svjedočenju, nastavila je s premještajima između odjela, uvodila nova ograničenja i smanjivala pristup vodi, dok je zatvorenicima bio uskraćen izlazak u dvorišta. U jednom od odjela, kaže Zejtuni, zatočenici su bili prisiljeni satima sjediti na koljenima unutar željeznog kaveza.
„Čim bi jedan napad završio, pripremali bismo se za sljedeći“, kaže, opisujući stanje stalne pripravnosti i psihološke iscrpljenosti.
U oktobru 2025. godine, navodi dalje, mjere su dodatno pooštrene. Ukinuto je vrijeme za šetnju, a zatim su počela nova prozivanja imena i premještaji u nepoznatom pravcu. Kada je, nakon nekoliko dana, u jedan od odjela ušla službenica Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i spomenula veliku razmjenu, zatvorenici su isprva bili skeptični. Tek kasnije, kada su se pojavili prvi znaci nade, počeli su vjerovati da bi zaista mogli izaći na slobodu.
Taj momenat, prema njegovom opisu, bio je gotovo nestvaran nakon toliko mjeseci izolacije i nasilja.
Na kraju, nakon dugih procedura, autobusi su krenuli, a zatim ih je preuzeo Međunarodni komitet Crvenog krsta, čime je završeno zatočeništvo koje je trajalo godinu i sedam mjeseci. Zejtuni je izašao iscrpljenog tijela, ali, kako kaže, sjećanje mu je ostalo oštro i precizno, kao da je svaki dan zatvora i dalje prisutan.
Njegovo svjedočenje danas ima šire značenje od lične priče: ono je podsjetnik na položaj palestinskih medicinskih radnika koji su tokom rata, umjesto da budu zaštićeni kao humanitarni osoblje, završavali u pritvoru, između misije spašavanja života i stvarnosti brutalnog zatočeništva.
