Premišljanje o Nazivima Ulica u Srebrenici: Kontroverze i Historijski Kontekst
U aprilu prošle godine, Skupština općine Srebrenica donijela je odluku o promjeni naziva nekoliko ulica, što je izazvalo snažne reakcije među bošnjačkim predstavnicima. Ova odluka je, po svemu sudeći, bila donijeta mimo volje većine, a novi nazivi su zvanično postavljeni 2. decembra te iste godine. Promjena je uključivala preimenovanje Ulice Maršala Tita u Ulicu Republike Srpske, kao i mnoge druge ulice koje su dobile nova imena koja reflektuju političke i etničke tenzije unutar ovog područja. Ova situacija otvara neka važna pitanja o tome kako se identitet i kolektivno pamćenje oblikuju kroz simbole i javne prostore.
Ovaj potez, koji je zamišljen kao način da se održi srpska kulturna i politička identifikacija, izazvao je osude i kritike, posebno među bošnjačkom populacijom. Promjene su obuhvatile i Trg Mihajla Bjelakovića, koji je preimenovan u Trg Republike Srpske, kao i Gradski park, koji je sada poznat kao Park majora Koste Todorovića. Ove promjene imena simboliziraju duboke rascjepe unutar društva i pozivaju na razmatranje historijskih okvira unutar kojih su se dogodile. Također, važno je napomenuti da su ti novi nazivi stvorili osjećaj isključenosti i nelagode među onima koji se ne identifikuju s dominantnom narativom koji se promovira.
Jedan od najspornijih novih naziva je ulica nazvana po Goranu Zekiću, lokalnom političaru koji je ubijen 1992. godine, za kojeg se smatra da je bio aktivan u vojnim strukturama tokom rata. Alija Tabaković, predsjednik Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS-a, osvrnuo se na ovu odluku, naglašavajući da je njegovo ubistvo ostalo nerazjašnjeno. Zekić je ubijen iz zasjede, a Tabaković ističe kako je ovo preimenovanje pokušaj da se oprava savjest onih koji su bili uključeni u njegovu smrt. Ovaj aspekt dodatno komplikuje već napetu situaciju, jer se postavlja pitanje legitimiteta takvih imena u javnom prostoru.
Na dan Zekićeve smrti, 8. maja 1992. godine, dogodilo se više masakra u Srebrenici, pri čemu su stradali mnogi nevini civili, uključujući i starije osobe. Svjedočenja preživjelih ukazuju na brutalnost tih događaja, kada su milicije počinile stravične zločine nad lokalnim stanovništvom. Prema izjavama, neki su ljudi bili ubijeni na svirep način, dok su drugi stradali u požarima ili otrovani. Ovi događaji ostavili su dubok trag u kolektivnoj memoriji preživjelih i njihovih porodica. Sjećanja na ta vremena su često emocionalno obojena, i svaka promjena imena ulica može se doživjeti kao nova rana koja se otvara.
Šta više, sjećanja na te događaje i poslijeratna preispitivanja uloga pojedinaca kao što je Goran Zekić otvaraju pitanja o identitetu i pravdi. Očekivanja da će se zločini rasvijetliti često se sudaraju s realnošću da su mnogi zločini ostali bez sankcija. Svjedočenja poput onog Miroslava Deronjića, koji ukazuju na Zekićevu umiješanost u oružane sukobe i njegovu ulogu u pripremama za rat, dodaju složenost ovoj situaciji, prikazujući ga ne samo kao žrtvu, već i kao figura u kontekstu etničkog sukoba. Ova dualnost uloga može dodatno otežati proces pomirenja, jer se sjećanja na nasilje i patnju ne mogu lako zaboraviti.
Ova pitanja su posebno značajna kada razmatramo kako se historija i politika prepliću u oblikovanju identiteta zajednica. Preimenovanje ulica, posebno u kontekstu ratnih zločina i etničkih napetosti, može se smatrati pokušajem revizije historije, što dodatno polarizira zajednicu. Kako će se društvo suočiti s ovom novom stvarnošću, ostaje da se vidi, ali jasno je da postoje duboke rane koje će trebati liječiti. Ovaj proces će zahtijevati ne samo političku volju, već i spremnost zajednice da se suoči s vlastitom prošlošću i da pronađe načine za izgradnju zajedničke budućnosti.
U konačnici, preimenovanje ulica u Srebrenici nije samo pitanje naziva, već i simbolički čin koji može imati dugotrajne posljedice na društvo. Razumijevanje i priznavanje prošlosti, uključujući sve njene mračne strane, ključno je za izgradnju budućnosti koja će biti inkluzivna i pravedna za sve. Održavanje dijaloga i stvaranje prostora za različita sjećanja može pomoći u procesu pomirenja i rehabilitacije, što je u ovom trenutku od suštinskog značaja za Srebrenicu i šire. Bez takvog dijaloga, opasnost od ponovnog izbijanja tenzija i nesporazuma ostaje visoka, a trajni mir i stabilnost će biti teško postići.
