Vijest koja je proteklih sati potresla i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jeste ona o tragičnoj saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u Karlovcu, na dijelu puta poznatom kao Turanjska obilaznica. Nesreća je odnijela dva života, a među nastradalima su Nikola Pokrivač, bivši hrvatski nogometni reprezentativac, i mladić iz Cazina, identifikovan kao S. M. iz mjesta Vilenjača. Ova tragedija dodatno je potresla javnost jer je u vozilu nastradalog mladića bila i maloljetna djevojčica, koja je, nasreću, prošla bez tjelesnih povreda.
Udar vijesti o smrti Nikole Pokrivača odmah se proširio hrvatskim i bosanskohercegovačkim medijima. Riječ je o bivšem sportisti koji je ostavio dubok trag u nogometnim krugovima, a čija je prerana smrt dočekana s nevjericom. Ipak, posebnu tugu nosi i informacija da je drugi stradali bio mladić iz BiH, čime se ova tragedija prelila i preko granica jedne države i zadobila širi regionalni značaj.
Prema informacijama iz istrage, nesreća se dogodila u večernjim satima. Detalji o uzrocima nesreće još nisu u potpunosti poznati, ali ono što je potvrđeno jeste da su oba vozila potpuno uništena, a posljedice sudara bile su fatalne za oba vozača. Mnoge porodice, prijatelji i poznanici pogođeni su ovom tragedijom, a naročitu zabrinutost izaziva činjenica da je dijete bilo prisutno na mjestu događaja.
Ono što ovu vijest čini još bolnijom jeste saznanje da je S. M. iz Cazina bio poznat kao vrijedan, pošten i skroman mladić, voljen u svojoj zajednici. Njegov život prekinut je u trenutku kada je, prema nekim navodima, bio na putu prema prijateljima ili članovima porodice. Mještani Vilenjače, gdje je živio, u šoku su primili vijest o njegovoj smrti. Njegovi prijatelji i poznanici u porukama na društvenim mrežama opraštaju se riječima ispunjenim tugom, ali i zahvalnošću za sve trenutke koje su s njim dijelili.
Nakon nesreće, maloljetna djevojčica koja se nalazila u vozilu je odmah prebačena u zdravstvenu ustanovu gdje je, srećom, utvrđeno da nije zadobila fizičke povrede. Ipak, traumatično iskustvo kojem je prisustvovala sigurno će ostaviti dubok trag. Stručnjaci ukazuju na potrebu da se djeci koja prežive ovakve šokove pruži adekvatna psihološka podrška, kako bi se posljedice tragedije što lakše prevazišle.
Ovakve nesreće podsjećaju nas na brutalnu realnost saobraćaja – da su putevi mjesta gdje se životi mogu ugasiti u sekundi. Stoga je ključno stalno ponavljati i promicati važnost odgovorne i pažljive vožnje. Svaka smrt u saobraćaju, pogotovo kada su u pitanju mladi ljudi, ostavlja nepovratnu prazninu – ne samo za porodicu, već i za čitavu zajednicu.
U ovom slučaju, posljedice osjećaju:
-
porodica i prijatelji preminulih
-
zajednica grada Cazina i sela Vilenjača
-
sportska javnost u Hrvatskoj
-
šira regija pogođena smrću mladih i perspektivnih ljudi
Poruke saučešća i tuge preplavile su društvene mreže, gdje se ljudi opraštaju od Pokrivača i S. M.-a, izražavajući tugu zbog izgubljenih života i zabrinutost zbog učestalosti saobraćajnih tragedija. Mnogi korisnici apelovali su na vozače da se više pazi na brzinu, razmak i saobraćajne uslove, jer nijedan poziv, poruka ili nekoliko minuta kašnjenja ne vrijedi izgubljenog života.
Ostaje otvoreno pitanje da li se nešto više moglo učiniti kako bi se ova tragedija izbjegla. Postavlja se i šira dilema o stanju putne infrastrukture i sigurnosnim mjerama na kritičnim dionicama poput Turanjske obilaznice. Građani sve češće traže ugradnju dodatne signalizacije, kamera i usporivača brzine na poznatim „crnim tačkama“ kako bi se preventivno djelovalo i smanjio broj nesreća.
Na kraju, iako nikakva riječ ne može ublažiti bol porodicama koje su izgubile voljene, ostaje nam moralna obaveza da pamtimo ovakve tragedije ne samo po imenima stradalih, već i po porukama koje nam ostavljaju. Nikola Pokrivač i S. M. nisu više među nama, ali ono što možemo učiniti jeste da iz njihove prerane smrti izvučemo pouku – da budemo pažljiviji, odgovorniji i obazriviji u saobraćaju, ali i u svakodnevnom životu.
U ovakvim trenucima, osjećaj bespomoćnosti nadjačava sve. No, ono što zajednica može jeste da ostane uz porodice stradalih, da pokaže suosjećanje, da ne dozvoli da bol bude zanemarena i zaboravljena. Tako gradimo društvo koje ne okreće glavu od tragedije, već iz nje uči, pamti i mijenja se nabolje.
