Tri potresne priče preživjelih genocida u Srebrenici koje će vam slomiti srce

Trideset godina nakon najstrašnijeg zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, svjedočanstva preživjelih genocida u Srebrenici i dalje odzvanjaju kao najjači podsjetnik na užas koji se dogodio u julu 1995. godine. Njihove priče nisu samo historijski dokumenti – one su živi dokaz o tome kako se čovjek može suočiti s najvećim zlom i opstati.

Za one koji su preživjeli, svaki dan je 11. srpnja. Ove riječi najbolje opisuju teret koji nose oni koji su uspjeli pobjeći smrti u Srebrenici. Danas donosimo tri priče koje će vam pokazati pravu snagu ljudskog duha i nepokolebljivu volju za životom.

Nedžad Avdić imao je samo sedamnaest godina kada se našao u centru najgoreg zločina na evropskom tlu nakon Holokausta. Dok su srpske snage sistematski ubijale bošnjačke muškarce, Nedžad je bio jedan od rijetkih koji su preživjeli masovno strijeljanje u Petkovcima kod Zvornika.

“Ležao sam zatrpan leševima”, priča Nedžad danas, trideset godina kasnije. Ranjen i ostavljen za mrtvog, proveo je sate među tijelima svojih zemljaka, čekajući priliku za bijeg. Vojska Republike Srpske mislila je da su svi mrtvi, ali Nedžad je bio živ.

Druga priča pripada Nurdinu Mustafiću, koji je imao samo tri mjeseca kada je s majkom protjeran iz Potočara u Tuzlu. Njegov otac nikada nije došao – ubijen je u genocidu. “Genocid je u potpunosti uspio. Ostavio me bez oca”, kaže Nurdin danas, kao pravnik i otac koji nikada neće moći predstaviti svoju djecu djedu.

Treća priča pripada Hediji Krdžić, koja je izgubila muža, oca i strica – sve muškarce iz svog mjesta. Danas živi u Berlinu, ali nikada nije zaboravila odakle dolazi. “Ako mi preživjeli ne govorimo – tko će?”, pita se Hedija, koja će 11. srpnja govoriti u njemačkom Bundestagu.

Ove priče su važne jer:

• Čuvaju sjećanje na žrtve genocida • Svjedoče o istini koja se ne smije zaboraviti
• Pokazuju snagu ljudskog duha u najcrnjim trenucima • Pozivaju na odgovornost da se ovakvi zločini nikad ne ponove

Svjedočanstva preživjelih imaju dubok emocionalni uticaj na sve koji ih čuju. Nedžad Avdić danas živi u Srebrenici s ženom i tri kćerke, ali trauma nikada nije prošla. “Za nas koji smo preživjeli – svaki dan je 11. srpnja”, kaže on.

Memorijalni centar Srebrenica-Potočari kontinuirano prikuplja ovakva svjedočanstva, jer su ona najvažniji dokument o tome šta se stvarno dogodilo. Svaka priča je dragocjena, svako sjećanje je dio istorije koju ne smijemo zaboraviti.

Međunarodna zajednica također prepoznaje značaj ovih svjedočanstava. Hedija Krdžić će govoriti u Bundestagu, što pokazuje da se priče preživjelih čuju i van granica Bosne i Hercegovine.

Genocid u Srebrenici nije samo historijski događaj – on i dalje oblikuje živote hiljade ljudi. Preživjeli nose teret sjećanja, ali i odgovornost da govore istinu.

Njihove priče nas podsjećaju da:

• Pravda još nije u potpunosti zadovoljena • Sjećanje na žrtve mora biti očuvano • Obrazovanje o genocidu je ključno za buduće generacije • Podrška preživjelima mora biti kontinuirana

Tri priče – tri različita puta kroz istu tragediju. Nedžad koji je preživio strijeljanje, Nurdin koji nikada nije upoznao oca, i Hedija koja je izgubila sve muškarce iz porodice. Njihove riječi su najjači dokaz da se istina ne može sakriti.

Danas, trideset godina kasnije, genocid u Srebrenici ostaje otvorena rana na tijelu Bosne i Hercegovine. Ali priče poput ovih daju nadu da će se istina uvijek probiti na svjetlo dana. Jer ako preživjeli ne govore – tko će?