Islamski učenjaci, prije svih mufesiri ili komentatori Kur’ana, između ostaloga, pokušavali su odrediti i ajete koji najviše bude nadu u srcima ljudi. To je za poznatog učenjaka Emina eš-Šenkitija, 32. ajet iz sure Fatir:
Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje mi izaberemo; bit će onih koji će se prema sebi ogriješiti, bit će onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, i bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – zato će veliku blagodat dobiti – edenske perivoje u koje će ući, u kojima će se zlatnim narukvicama, biserom ukrašenim, kititi, a haljine će im, u njima, od svile biti. (Fatir, 32-33.)
Šejh Šenkiti, u komentaru ovog ajeta, rekao je: ”Harf ‘VAV’ (و ) kao znak za dužinu, na kraju ovog ajeta gdje se obećava Džennet, obuhvatio je svetri kategorije muslimana koje su spomenute u ajetu: i one koji su se prema sebi ogriješili, i one čija dobra i loša djela će podjednaka biti i one koji će dobrim djelima druge nadmašiti. Zbog toga su neki islamski učenjaci kazali da prilikom pisanja Kur’ana, ovaj harf ”VAV” u ovom ajetu treba pisati suzama radosnicama, umjesto obične tinte. Jer, u ovom ajetu je Allah obećao Džennet svim muslimanima, pripadnicima islama bez izuzetka.”
Imam Kurtubi u svom tefsiru navodi da su ashabi također razmišljali o tome i tražili su ajet koji, po njihovom mišljenju, najviše budi nadu.
Za Ebu Bekra je to treći ajet iz sure El-Gafir:
Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća. (El-Gafir, 3.)
Zašto je baš ovaj ajet, ajet nade za Ebu Bekra? Zato što se u ovom ajetu opraštanje grijeha spominje prije spominjanja tevbe i pokajanja. Allah nije rekao: Koji prima pokajanje i oprašta grijehe što bi bilo za očekivati, već opraštanje grijeha spominje prije nego se čovjek i pokaje, pa da bi mu tevba bila primljena.
Osman, r.a., je smatrao da je ajet koji najviše ostavlja prostora za nadu u oprost i spas na ahiretu, ajet iz sure El-Hidžr:
Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta i da sam milostiv. (El-Hidžr, 49.)
Dok je za Aliju, r.a., ajet nade onaj iz sure Ez-Zumer:
O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. (Ez-Zumer, 53.)
I nije čudo što je za Aliju, r.a., ovo ajet nade, jer iz njega se zaključuje da je Allah iz Svoje milosti i dobrote otvorio vrata tevbe i pokajanja, i obećao da će primiti iskreno pokajanje svejedno da li ono dolazilo od okorjelog nevjernika, munafika (licemjera), otpadnika, zulumćara ili velikog griješnika koji je u osnovi vjernik.
Allah ovdje nije rekao: ”O vjernici”, već O Moji robovi koji ste se prema sebi ogriješili, što znači da Allah najveće griješnike naziva Svojim robovima i daje im nadu i podstiče ih na pokajanje. Jer: ”Svaki čovjek griješi, a najbolji je onaj griješnik koji se najviše kaje.” (Hadis)
A sâm Kurtubi veli: ”Ja sam proučavao Kur’an od početka do kraja i po meni nema ajeta koj toliko budi nadu kao ajet: Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravom putu. (El-En’am, 82.)
Dakle, ne treba gubiti nadu u Allahovu milost, ali isto tako ne treba odgađati tevbu i pokajanje, jer mi ovdje ne govorimo o lažnoj nadi koja nema veze sa vjerom i spoznajom, već o nadi koja je usko povezana sa tevbom i pokajanjem nakon istinske spoznaje.
Rečeno je: ”Čovjek neće pogriješiti ako požuri sa petero: sa tevbom, sa namazom u njegovom prvom vremenu, sa vraćanjem duga, sa ženidbom i sa ukopavanjem umrle osobe, tj. sa dženazom. ”
Molim Allaha da nam omili tevbu, da nam omrzne grijehe, da nam ih oprosti, da nam pokrije sramote, da nas ne ostavi bez nade i da nas Svojom milošću uvede u Džennet. Amin!
Saff
