Tragične uspomene iz Stupnog Dola: Priča Zahide Likić
U malom selu Stupni Do, smještenom u blizini Vareša, život se polako vraća u normalu nakon strašnih događaja iz prošlosti. Međutim, za mnoge preživjele, bolne uspomene nikada ne nestaju. Među njima je i Zahida Likić, čija priča o preživljavanju zločina iz 23. oktobra 1993. godine ostavlja dubok trag. Ova hrabra žena, koja sjedi ispred svoje kuće, svjedoči o užasima koje je preživjela, dok se prisjeća mračnog dana koji je zauvijek promijenio njen život.
Zahida se sjeća dana kada su na selo pala kiša metaka i kada su se odvijali strašni događaji koji se teško mogu opisati riječima. “Preživjela sam strašnu grozotu,” govori kroz suze, a njen glas odražava tjeskobu i bol. U trenutku kada su došli po nju, njeno dijete, koje je tada imalo samo četiri i po godine, korišteno je kao živi štit. “Doveli su mi ga u rov, tražili su da se naši predaju, ali nisam im mogla omogućiti to,” prisjeća se Zahida, dodajući kako je njezin djever bio uz nju i kako ju je zaštitio od najgoreg što joj se moglo dogoditi. Ova scena, koja se urezala u njeno pamćenje, simbolizuje ne samo strah, nego i nevjerojatnu hrabrost koja je potrebna da bi se preživjeli takav užas.
Ono što je još potresnije jeste priča o drugim zarobljenicima. Zahida se sjeća mlade djevojke koja je bila zarobljena zajedno s njom. “Tu prodavnicu su zapalili, a ona je silovana. Ostalo je samo par kostiju,” govori sa stankom, dok duboko uzdiše. Ove riječi svjedoče o brutalnosti koju su preživjeli doživjeli, a njihova sjećanja su trajna rana na duši. “Živjela sam tri dana bez znanja da li su mi djeca živa,” nastavlja, objašnjavajući kako su njeni sinovi, uprkos svim opasnostima, pronašli put do sigurnosti. Ovi trenuci bespomoćnosti, kada se čini da je nada izgubljena, posebno su teški i ostavljaju duboke ožiljke na ljudskoj psihi.
Ono što čini ovu priču još tragičnijom jeste gubitak komšija i prijatelja. Zahida se sjeća kako je u Stupnom Dolu ubijeno 38 ljudi, među kojima i petero djece. “Bila su to nevina bića, a njihovi životi su prekinuti bez milosti,” naglašava. “Jedino tijelo koje nikada nije pronađeno je moje komšinice, koja je također bila zarobljena sa mnom,” govori, dok njene oči odražavaju strah i tugu zbog gubitka dragih ljudi. Ovaj gubitak nije samo statistika; to su stvarni životi, stvarne porodice koje su ostale bez svojih članova, a Zahida nosi te uspomene sa sobom kao težak teret.
Iako se život u Stupnom Dolu polako vraća u normalu, Zahida i ostali preživjeli nose težak teret prošlosti. Njihove kuće su obnovljene, ali rane na duši ostaju otvorene. Svaki kutak sela nosi priče o gubitku, strahu i nasilju. Mnogi preživjeli, uključujući Zahidu, nastavljaju se boriti s posljedicama koje su proizašle iz tih strašnih događaja. “I dalje sanjam te noći,” priznaje, dok pokušava pronaći mir u svakodnevnom životu. Ova borba nije samo lična; to je kolektivna borba zajednice koja se trudi da pronađe put ka isceljenju i oprostu, dok istovremeno nosi bolne uspomene iz prošlosti.
U Stupnom Dolu, gdje su nekada vladali strah i nasilje, danas se može osjetiti duh zajedništva i solidarnosti među preživjelima. Ali bez suočavanja s prošlošću, teško će biti pomiriti se s budućnošću. Zahida i drugi svjedoci zločina, kao što je ona, nastavljaju da govore o svojim iskustvima kako bi se osiguralo da se ovakvi događaji nikada više ne ponove. Njihove priče su podsjetnik na snagu ljudskog duha i važnost sjećanja na sve one koji su izgubili život u ovim strašnim događanjima. Kako bi se osnažila zajednica, važno je da se preživjeli povežu s mladima i prenesu im svoje priče, kako bi razumjeli cijeniti mir i slobodu koju danas imaju.
Uprkos svemu, Zahida pokazuje nevjerojatnu snagu i otpornost. Njena spretnost u prepričavanju bola i gubitka pruža nadu mnogima koji se bore s vlastitim traumama. Ova priča nije samo o preživljavanju, već i o hrabrosti da se suočimo s vlastitim demonima i nastavimo dalje. Zahida i njene komšije ponosno čuvaju sjećanje na svoje izgubljene, dok se bore da izgrade bolju budućnost za generacije koje dolaze. Njihova iskustva su važna lekcija za sve nas – da nikada ne zaboravimo užase rata, ali i da se borimo za mir i pravdu u našim zajednicama.
