UČENJE DOVA NAKON ABDESTA
Zahvala pripada Allahu, dželle šanuh, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe.
Među običnim narodom rašireno je učenje određenih dova nakon abdesta koje su neutemeljene u sunnetu – praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neki, također, spominju da je pohvalno nakon abdesta pručiti suru El-Kadr, ali i to je neispravno i izmišljeno.
Jedino što se vjerodostojno prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od dova i zikra nakon abdesta, je hadis kojeg je Omer b. el-Hattab, radijallahu anhu, prenjeo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Neće se niko od vas abdestiti i upotpuniti svoj abdest, a zatim reći: ‘Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i Njegov poslanik!’ / Ešhedu en lâ ilâhe illellah we enne Muhammeden abdullahi we resuluh, a da mu se neće otvoriti osam džennetskih vrata da uđe kroz koja god hoće.” Hadis je zabilježio imam Muslim (br. 552) u Sahihu.
Dodatak kojeg je zabilježio imam Tirmizi (br. 55): “Allahu moj učini me od onih koji se mnogo kaju i mnogo čiste! / Allahumme’dž’alni minet-tevvabine ve minel-mutetahhirin” – nije vjerodostojan od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je spomenuo imam Nevevi, rhm. (Vidi: El-Minhadž, 3/114) Spomenuti dodatak prenosi se i u nekim predajama od ashaba, radijallahu anhum, ali i te predaje su slabe.
Prenosi se od Alije b. Ebi Taliba, radijallahu anhu, kod Abdur-Rezzaka u Musannefu (1/187) ali predaja je da’if (slaba), radi prisustva Jahje b. el-‘Ala’a u lancu prenosilaca, za kojeg su hafizi hadisa rekli da podmeće hadise i kategorički odbacili njegove predaje.
Također, prenosi se od Huzejfe b. el-Jemana, radijallahu anhu, kod Ibn Ebi Šejbe u Musannefu (1/14) ali i ta predaja je da’if (slaba), radi prisustva Džuvejbir b. Se’ida el-Ezedijja, čije su predaje ostavili imami hadisa i smatrali ga nepouzdanim, bez razilaženja, iako je ova predaja na jačem stepenu od predhodne, zato što je Džuvejbir kada prenosi od Ed-Dahhaka – kao što je slučaj u ovoj predaji – pouzdani nego inače.
Govor hadiskih kritičara o ova dva prenosioca pogledaj u sljedećim djelima: Tarihul-kebir, 1/343 i 2/257; Džerhu vet-t’adilu, 9/179 i 2/540; El-Kamil fid-du’afa, 7/197 i 2/121; Ed-Du’afa, 4/437 i 1/205; Tehzibul-kemal, 4/156 i 5/171; Mizanul-‘i’atidal, 4/397 i 1/427; Tehzibut-tehzib, 4/380 i 1/320.
Slično je zabilježeno u predaji koju Sevban, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koju je zablježio Taberani u Evsatu (br. 4996) ali i ta predaja je da’if (slaba), zato što Salim b. Ebil-Dž’ad, koji prenosi ovu predaju od Sevbana, iako je pouzdan, nije slušao hadise od njega, kao što su to naglasili imami Ahmed b. Hanbel, Buhari i Ebu Hatim. (Vidi: El-Buhari, Tarihul-kebir, 4/107; Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, 1/675)
Ebu Se’id el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sledeći zikr nakon abdesta: “Slavljen neka si, Allahu moj, Tebi zahvala pripada. Svjedočim da nema drugog boga osim Tebe, od Tebe tražim oprost i Tebi se kajem! / Subhaneke Allahumme ve bihamdike, ešhedu en la ilahe illa ente estagfiruke ve etubu ilejk”
Hadis je zabilježio En-Nesa’i u Sunenul-kubra (br. 9909) i Bejheki u Šu’abul-iman-u (br. 2631) ali i ova predaja nije vjerodostojna od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Imam En-Nesa’i, rhm, nakon što je naveo ovu predaju, rekao je: “Ovo je greška. Ispravno je da je predaja mevkuf”, tj. kao govor Ebu Se’ida, radijellahu ‘anhu, a ne govor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Sa njim su se složili Darekutni, Hazimi, Nevevi, Ibn Hadžer i šejh Abdul-Kadir el-Arnaut. (Vidi: El-Medžmu’u, 1/457; El-Ezkar, str. 56; Telhisul-habir, 1/299)
Predaju, kao riječi Ebu Se’ida, radijallahu anhu, zabilježili su Abdurrezak (3/378) i Ibn Ebi Šejbe (1/13 i 7/147) u Musannefima.
Dio islamskih učenjaka smatra da spomenuta predaja, iako je vjerodostojna samo kao riječi Ebu Se’ida, radijallahu anhu, ima isti propis kao i govor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zato što se radi o ibadetu. Ebu Se’id, radijellahu ‘anhu, nije mogao tako nešto da kaže samo na osnovu svog mišljenja. (Vidi: Ibn Hadžer, Netaidžul-efkar, 1/246; Abdullah el-Fevzan, Minhatul-Allam, 1/245)
U još nekoliko predaja došlo je par različitih zikrova nakon abdesta, ali su još slabijeg stepena vjerodostojnosti i ni jedna od njih nije spašena kritika od strane hadiskih stručnjaka.
Rezime: Iz navedenog, možemo zaključiti da je propisano nakon abdesta izgovoriti dva šehadeta. Ako bi čovjek izgovorio i ono što je došlo u predaji od Ebu Se’ida, radijallahu anhu, (subhaneke-llahumme ve bi-hamdike…) nebi bilo smetnje i nadat se da će za to biti nagrađen. Sve mimo spomenutog je nevjerodostojno, izmišljeno i novotarija koju je obaveza napustiti, a Allah, dželle šanuh, najbolje zna.
Amir I. Smajić
Medina, 06. redžeb, 1432 god.
Minber.ba
