Jedan poznanik mi priča: “Imao sam djevojku, bili smo zajedno četiri godine, i sve smo skoro ‘isplanirali’, čak i imena koja će nositi naša djeca, ko će nam šta donijeti na useljenje, sve do u detalje. I uvijek sam u dovi govorio: ‘Daj mi Bože nju i ubrazaj naše vjenčanje.’ Nikad ne razmišljajući da li je to dobro za mene….
I čudno mi bilo što se ništa ne dešava, iako smo to željeli oboje, nikako da dođe do tog čina, iako sam imao posao i ona je već bila spremna, nešto unutra me kočilo. Jednog dana sam čuo kako hodža govori da nam Allah daje samo ono što je dobro za nas, pa proispitah sam sebe da li je ona dobra za mene? Koliko sam ogriješio s njom? Koliko me udaljila od mog robovanja Njemu? Da li sam ja to postao njena žrtva? I čim sam došao kući, i po završetku namaza, uputih dovu: ‘Gospodaru, ako u ovome nije Tvoje zadovoljstvo, udalji je od mene.’ Nakon samo 5 dana, došla je i rekla mi da ne želi više biti sa mnom. Ja sam to sasvim smireno podnio, a mislio sam da bih umro, ako bih je izgubio. Shvatio sam da je to odgovor na moju dovu. Četiri godine sam govorio: ‘Daj, daj, daj, i kad sam Mu samo jednom rekao da li je u ovome Tvoje zadovoljstvo, On je to odmah udaljio od mene.’Nakon nepunih dva mjeseca sam se oženio, sa jednom hairli sestrom, drugaricom moje rođene sestre, i sretan sam, ispunjen, osjetim da je On zadovoljan, napredovao sam u vjeri i niko nije sretniji od mene. Allah nam uistinu daje samo ono što je dobro za nas, i zato ne požurimo ono u čemu je možda naša propast. Dobro razmislimo o onome što tražimo. Neka nam svima na prvom mjestu bude On i Njegovo zadovoljstvo, a sve ostalo je manje bitno!“Kada čovjek uči dovu, Allah s.w.t. mu je usliša, ili je ostavi za drugi svijet, ili ga zaštiti od zla kolika je ta dova.” (Hadis bilježi Tirmizi)
Priču prenijela sestra Minela M.
Portal Svjetlo Dunjaluka
