U posljednje vrijeme Republika Srpska (RS) prolazi kroz ozbiljnu političku i institucionalnu krizu koja, prema riječima brojnih analitičara, prijeti da preraste u najveći poremećaj u funkcionisanju države od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Srž problema leži u činjenici da se pojedine institucije, koje bi po definiciji trebale biti nosioci zakona i reda, sve češće koriste kao oruđe u službi interesa jednog čovjeka – Milorada Dodika, predsjednika entiteta RS.
Povod za aktuelnu eskalaciju krize bila je presuda Sudskog vijeća Bosne i Hercegovine, kojom je Dodik osuđen na zatvorsku kaznu, ali i na zabranu obavljanja javnih funkcija u narednih šest godina. Iako se spekuliše da zatvorska kazna može biti otkupljena, politička posljedica presude – gubitak moći – ima mnogo ozbiljnije implikacije. Reakcija na tu presudu nije izostala: Narodna skupština RS, pod Dodikovim uticajem, ekspresno je donijela zakone kojima se ne priznaju odluke pravosudnih organa Bosne i Hercegovine. Time se otvoreno krenulo protiv ustavno-pravnog poretka države, što su mnogi tumačili kao prvi konkretan korak prema secesiji.
Ovakva institucionalna ponašanja predstavljaju presedan u postdejtonskoj historiji BiH. Prema mišljenju političkih analitičara, RS se sada nalazi u ozbiljnom raskoraku između zakonske nadležnosti i političkog voluntarizma. Ivana Marić, jedan od poznatijih analitičara, ističe da je Dodikova taktika već viđena i da je riječ o pokušaju da se trguje sopstvenom slobodom kroz “smirivanje situacije”, slično onome što se dešavalo u periodu kada je Catherine Ashton bila angažovana u rješavanju političkih tenzija u BiH.
Međutim, takve manevre teško je sprovesti u sistemu koji se bazira na pravnim normama, a ne na političkim dogovorima. Pravosuđe se ne može kupovati kompromisima, naglašava Marić, podsjećajući da je cilj ovakvih kriza stvoriti atmosferu straha i haosa u kojoj bi se mogao relativizirati značaj sudske presude.
U razradi problema jasno se mogu uočiti ključni elementi:
-
Institucije gube kredibilitet, jer se koriste za lične interese.
-
Zakonodavni okvir RS-a se krši, posebno kroz ignorisanje odluka Ustavnog suda BiH.
-
Građani sve više postaju apatični, fokusirani na svakodnevnu borbu za opstanak, dok političke igre gube na značaju u njihovom životu.
Velizar Antić, još jedan politički komentator, upozorava na višeslojnost krize. Dok se političke afere smjenjuju, BiH nikada zapravo nije izašla iz ekonomske krize koja traje decenijama. Prema njegovom mišljenju, sadašnja kriza je samo dodatni sloj na već urušenim osnovama države, gdje se svakodnevno miješaju politički interesi i zakonske norme.
Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste ponašanje opozicije i međunarodnih aktera. Dok vlasti u RS tvrde da zakoni funkcionišu, opozicija tvrdi suprotno – da se zakoni donose, ali se ne sprovode. SIPA (Državna agencija za istrage i zaštitu) i dalje bez problema obavlja aktivnosti na teritoriji RS, što se kosi s tvrdnjama da se ne priznaje autoritet pravosudnih institucija BiH.
Branislav Borenović, poslanik PDP-a, posebno naglašava da je ovo još jedan u nizu “performansa” Milorada Dodika, koji koristi institucije za sopstvene ciljeve, dok deklarativno brani interese srpskog naroda. On tvrdi da zakoni koje je Dodik progurao u Narodnoj skupštini zapravo nemaju nikakvu stvarnu težinu u praksi, i služe samo za medijsko zamagljivanje stvarnosti.
Dok se razne izjave i interpretacije prepliću, građani postaju sve manje zainteresovani za političke predstave. Apatičnost i osjećaj nemoći dominiraju, dok se svakodnevica svodi na preživljavanje. U tom kontekstu, retoričke poruke o otcjepljenju i suverenosti sve više gube smisao, a interes javnosti za politiku opada.
Na kraju, rješenje ove višestruke krize može ležati samo u preuzimanju odgovornosti domaćih političkih elita. Umjesto što se čeka reakcija međunarodne zajednice ili traže izgovori u prošlim nesuglasicama, politički lideri bi trebali napokon početi raditi u interesu građana i vladavine prava. Upravo to bi mogla biti osnova stabilnosti i početak istinske demokratske tranzicije.
Međutim, pitanje ostaje – imaju li domaći akteri stvarnu volju za takav zaokret, ili će se i naredne krize samo nadovezivati na postojeće, u jednoj neprekidnoj spirali političke destabilizacije?
