U posljednjim događanjima u Bosni i Hercegovini, pažnja javnosti ponovno se usmjerila ka Miloradu Dodiku, lideru Republike Srpske, i pokušaju njegovog privođenja od strane SIPA-e. Ovaj incident ne predstavlja samo trenutni pravosudni slučaj, već otkriva duboko ukorijenjene probleme bosanskohercegovačkog društva, posebno unutar entiteta Republika Srpska (RS), gdje se institucije već godinama koriste kao produžena ruka političke moći.
U srijedu, 23. aprila, Dodik se, suočen s nalogom SIPA-e, sklonio u zgradu Vlade RS-a u Istočnom Sarajevu, gdje je ostao punih 12 sati pod zaštitom specijalaca naoružanih do zuba. Ipak, ono što je možda i važnije od same intervencije jeste – reakcija naroda. U gradu sa više od 60.000 stanovnika, niko se nije pojavio da javno podrži Dodika. Čak ni njegov vlastiti SNSD nije organizovao proteste ili okupljanja, svjestan da bi ih dočekala sablasna praznina.
Ova nezainteresovanost građana, posebno Srba u Istočnom Sarajevu, jasan je znak erozije Dodikovog autoriteta. Uprkos njegovim nastojanjima da se poistovjeti s entitetom kroz izjave poput “Republika Srpska, to sam ja”, narod više ne guta priču o njegovoj tobožnjoj nepogrešivosti. I sam Dodik, vidno nervozan i defanzivan, okrenuo se protiv dijela vlastitog naroda, nazivajući ih izdajnicima jer “rade za Sarajevo, a protiv RS-a”.
Uslijed ovih tenzija, njegov savjetnik Milan Tegeltija pokušao je preokrenuti narativ, predstavljajući situaciju kao pobjedu RS-a – entiteta koji, prema njemu, jedini ima stvarni “monopol sile” na svojoj teritoriji. Međutim, stvarnost demantira ovu tvrdnju:
-
SIPA i dalje uspješno provodi operacije hapšenja u RS-u.
-
Zakoni izglasani u Narodnoj skupštini RS-a koji pokušavaju ograničiti ovlasti državnih institucija nisu zaustavili djelovanje SIPA-e.
-
Infrastruktura i javne usluge u RS-u su u stanju koje više podsjeća na propalu nego funkcionalnu državu.
U tom kontekstu, istina je zapravo suprotna od onoga što Tegeltija tvrdi – dok BiH možda nije idealna država, RS pod Dodikovim vodstvom jeste ozbiljno urušena politička i institucionalna struktura.
Ulogu negativnog faktora odigrali su i predstavnici drugih političkih stranaka. Posebno se ističe SDA, čiji Glavni odbor koristi krizu da dodatno zaoštri situaciju. Njihov zahtjev da se Brčko Distrikt pripoji Federaciji BiH izazvao je dodatne podjele i, paradoksalno, dao Dodiku novi povod za manipulaciju i mobilizaciju svojih simpatizera.
Ipak, ohrabruje pojava glasova razuma. Stručnjaci poput Ramiza Huremagića, Zlatka Miletića i akademika Nedžada Korajlića ukazuju na važnost hladne glave, pravne države i izbjegavanja krvoprolića. Njihove poruke imaju potencijal da izgrade novu političku kulturu u kojoj se problemi rješavaju institucionalno, a ne na ulici.
Takođe, značajnu ulogu u destabilizaciji Dodikovih pozicija imao je visoki predstavnik Christian Schmidt, koji je povukao konkretne poteze:
-
Zabranjeno je finansiranje SNSD-a i Ujedinjene Srpske iz budžeta na svim nivoima.
-
Ovom mjerom Dodiku je oduzeto ono što mu je najvažnije – novac.
Ova odluka bi mogla dovesti do pucanja klijentelističkih veza unutar njegove političke strukture. Mnogi koji su mu lojalni samo iz finansijskog interesa mogli bi uskoro odustati. Primjeri poput Sanje Vulić, čija politička karijera ovisi o Dodikovoj zaštiti, pokazuju koliko su te veze površne i interesne.
Dodik, koji trenutno djeluje uplašeno i izolirano, nije sposoban da zaštiti čak ni svoje najbliže saradnike. Nenad Nešić, bivši ministar sigurnosti BiH, danas se nalazi iza rešetaka, bez ikakve pomoći od strane Dodika. Ovaj slučaj potvrđuje tezu da je svaki njegov saradnik – potrošna roba.
U svjetlu svih ovih dešavanja, jasni su neki ključni zaključci:
-
Dodik gubi podršku naroda, čak i u bastionima poput Istočnog Sarajeva.
-
Institucije države BiH, uprkos pritiscima, nastavljaju s radom, što pokazuje određeni nivo funkcionalnosti.
-
Republika Srpska, u stvarnosti, nije ni blizu suverenosti koju njeni lideri zagovaraju – ekonomski, institucionalno i politički je devastirana.
-
Građani BiH sve više odbacuju politiku podjela, a rastući broj nezavisnih glasova podržava racionalan pristup.
Na kraju, situacija u BiH i RS ne ostavlja mnogo prostora za optimizam, ali daje dovoljno razloga za nadu. Dodik nikada nije bio slabiji, i sve više je jasno da će njegova era uskoro doći kraju – ne kroz nasilje, već kroz tiho odbacivanje naroda i gubitak institucionalnog uporišta. Upravo zato je važno da svi akteri – politički, medijski i građanski – pokažu strpljenje i vjeru u pravosudne procese, koliko god oni spori i nesavršeni bili.
