Politička scena u Bosni i Hercegovini još jednom je uzdrmana oštrim i direktnim izjavama Nebojše Vukanovića, poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, poznatog po britkim komentarima i otvorenoj kritici vladajuće garniture, naročito Milorada Dodika i njegovog SNSD-a. Njegove posljednje tvrdnje, usmjerene ne samo ka domaćim političkim akterima već i ka međunarodnim predstavnicima, osvijetlile su mnoge slabosti u političkom sistemu i djelovanju stranih faktora u BiH.
U centru pažnje Vukanovićevog izlaganja našla se situacija s Srpskom demokratskom strankom (SDS), čiji su računi blokirani zbog dugotrajnih američkih sankcija. Ta blokada je onemogućila SDS-u da učestvuje na prošlim lokalnim izborima, što je rezultiralo formiranjem nove stranke sličnog imena kako bi nastavili političko djelovanje. Ove sankcije, uvedene prije više decenija, prema Vukanoviću, nisu bile usmjerene ka očuvanju demokratije, već su zapravo omogućile Dodikov politički uspon, eliminacijom njegovih protivnika.
Zanimljivo je, ističe Vukanović, da se te sankcije i danas provode protiv SDS-a, dok se istovremeno SNSD i njegovi partneri – poput Ujedinjene Srpske – tolerišu i čak, kako tvrdi, podržavaju. U tom kontekstu posebno je kritikovao Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH, koji prema njegovim riječima ne pokazuje dosljednost u primjeni sankcija. Schmidt, kako kaže Vukanović, simbolično kažnjava Dodika, ali ga u suštini ne dira ozbiljno.
Vukanović navodi konkretne primjere koji prema njegovom mišljenju pokazuju da je međunarodna zajednica, a naročito Zapad, pristrasna:
-
SNSD-u nisu blokirani računi, za razliku od SDS-a.
-
Dodik i njegovi saradnici bez posljedica ugrožavaju Dejtonski sporazum, blokiraju institucije, prijete i ignorišu sudske odluke.
-
EUFOR i međunarodni akteri ne reaguju ozbiljno na radikalne i destabilizirajuće poteze vlasti u RS-u.
Po njegovom mišljenju, oduzimanje nekoliko miliona maraka stranci kao što je SNSD je čista kozmetika. Vukanović upoređuje to sa situacijom u kojoj se kriminalnoj organizaciji oduzima samo sitan dio profita, dok glavni izvori prihoda ostaju netaknuti. Kao primjer, navodi tendere Elektroprivrede RS, preko kojih se, kako tvrdi, izvlače milionski iznosi.
Osim domaćih aktera, Vukanović je oštro govorio i o ulogu Zagreba u podršci Dodiku. Istakao je da Hrvatska, tačnije trojac Plenković – Milanović – Čović, čuva leđa Dodiku više nego što to čini čak i Beograd. Naglasio je da je Hrvatska kroz istoriju bila snažno vezana za Njemačku, koja joj je omogućila ključne političke dobitke – od međunarodnog priznanja, preko ulaska u NATO, do članstva u EU. U tom kontekstu, smatra da će se Plenković i Čović odreći Dodika samo ako to zatraži Berlin.
Istovremeno, postavlja se pitanje zašto je Schmidt posjetio Zagreb bez prethodnog obavještenja javnosti BiH. Da li je, kako sumnja Vukanović, otišao da se konsultuje s Plenkovićem o daljim koracima u politici prema Dodiku, ili mu je poslao signal da ponašanje Dragana Čovića više nije prihvatljivo – ostaje nejasno. No, poruka je bila jasna: riječi su nebitne, djela su ono što govori istinu.
Ono što Vukanović pokušava naglasiti jeste da međunarodna zajednica svojim djelovanjem (ili nedjelovanjem) šalje poruku da postoje političari koji imaju specijalan status – bez obzira na njihovo ponašanje, destabilizaciju institucija ili otvorene prijetnje. U toj slici, Dodik je predstavljen kao politički “štićenik Zapada”, koji koristi svoju poziciju za vlastite interese, bez stvarnog straha od posljedica.
Vukanović nije izostavio ni historijski kontekst, podsjećajući na savezništva iz prošlosti, uključujući referencu na NDH i Pavelića, kao i Tuđmanovu ulogu u modernoj Hrvatskoj. Time želi ukazati na kontinuitet politike koju vidi kao štetnu po interese BiH, posebno u pogledu unutrašnje stabilnosti i međunarodnog poštovanja državnih institucija.
Zaključno, njegova poruka je jednostavna, ali snažna: Ne gledajte šta političari govore – gledajte šta rade. Prema njegovom viđenju, podrška Dodiku nije slučajna, već dio šire političke igre u kojoj su javna obećanja često samo paravan za očuvanje postojećeg stanja. On poziva na dosljednost u djelovanju, posebno kada je riječ o sankcijama i pritiscima koji bi, ako bi bili pravilno primijenjeni, mogli imati pravi efekat.
Ostaje pitanje: hoće li se međunarodna zajednica konačno usuditi da konkretno djeluje, ili će, kao što Vukanović tvrdi, nastaviti da „nježno gladi“ političke aktere koji proizvode najveće tenzije?
