Republika Srpska se, sudeći prema riječima Nebojše Vukanovića, nalazi u epicentru političke i društvene drame čije posljedice bi mogle biti dalekosežne. On tvrdi da je režim Milorada Dodika ušao u fazu neizbježnog rasula, gdje se raspadaju dotadašnja savezništva, a unutarstranački sukobi izlaze na površinu u svom najogoljenijem obliku. Vukanovićeva najnovija objava, koju je podijelio na svom blogu, jasno ukazuje na dubinu krize koja potresa vlastodržačku strukturu u entitetu Republika Srpska.
Prema njegovim riječima, aktuelni sistem vlasti se ponaša kao balon prenapregnut lažima i korupcijom, koji je pred pucanjem. Finansijske rupe, nagomilani dugovi, ali i međusobni obračuni unutar SNSD-a – stranke koja čvrsto drži vlast – sve više doprinose osjećaju da se kraj režima približava.
Vukanović ističe nekoliko ključnih pojava koje ilustriraju ovu dekadenciju:
-
Povećani broj javnih optužbi među bivšim saradnicima.
-
Rastući dugovi javnih ustanova i firmi, poput Olimpijskog centra Jahorina.
-
Nemogućnost isplate plata i doprinosa zaposlenima, što izaziva dodatni bunt i nesigurnost.
-
Sumnjiva privatizacija i pljačka državne imovine.
Jedna od upečatljivih figura u ovom sukobu je Nedeljko Elek, koji je najavio da će prekinuti mafijaški zavjet šutnje, poznat kao OMERTA, i otvoreno progovoriti o prljavim poslovima unutar vlasti. Njegove mete su Radovan Višković, predsjednik Vlade Republike Srpske, i njegov doskorašnji saradnik Dejan Ljevnajić, s kojim ga povezuju zajednički interesi na Jahorini. Prema Eleku, upravo se na tom području godinama odvijaju sumljive “investicije”, uz ogromna zaduženja i propuste u ispunjavanju obaveza prema zaposlenima i bankama.
U pozadini se odvija još jedan važan sukob – medijski. Zoran Šarenac, dugogodišnji propagandista režima, počeo je, iznenađujuće, napadati vlastitog premijera Viškovića, kojeg naziva podrugljivim nadimkom “kancelar iz Milića”. Ovaj potez dodatno ukazuje na moguću promjenu smjera vjernosti unutar režimskih struktura.
U jednoj od svojih objava, Šarenac je iznio niz tvrdnji o navodnim imovinskim akvizicijama premijera Viškovića:
-
U Han Pijesku navodno je privatizovao vazdušnu banju preko člana porodice.
-
U Vlasenici, kroz svoje izvođače, uključen je u radove na planini Igrišta.
-
U Milićima je kupio nekretninu u vezi s planiranim gasovodom.
-
U Srebrenici se direktno upleo u sječu šuma unutar nacionalnog parka Drina.
-
U Bratuncu se nalazi njegov zamjenik.
-
Navodno kontroliše projekte vezane za optiku, solarne sisteme, pa čak i distribuciju proizvoda iz Alumine.
-
Za Jahorinu tvrdi da ništa nema, ali drugi izvori govore drugačije.
Ova lista pokazuje jasno da su određene funkcije i pozicije korištene za lično bogaćenje, često preko posrednika ili pod krinkom institucionalnih projekata.
Dodatnu dimenziju ovom haosu unosi i iznenadna kritika Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, koju je izrekao sam Šarenac. On je Vučiću zamjerio što je, kako tvrdi, platio milione dolara za večeru i susret s bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, pitajući se ironično hoće li vlasti Republike Srpske pokriti dio tih troškova, s obzirom na to da je navodno lobirao i u njihovo ime. Ovaj potez mnogi su protumačili kao početak unutrašnjeg raspada dotadašnje propagandne kohezije.
Na samom kraju, Vukanović zaključuje da će pad režima donijeti zanimljivu borbu za preživljavanje. Pranje ruku, novi politički manevri i lažna svjedočenja već se naslućuju kao taktike onih koji žele izbjeći odgovornost. Ipak, kako kaže, pravda jeste spora, ali je dostižna.
U konačnici, sve više aktera iznutra počinje govoriti, što je jasan znak da se dosad zatvoreni sistem počinje raspadati. Ukoliko se trenutni trend nastavi, Republiku Srpsku bi mogla zadesiti jedna od najdubljih političkih kriza u njenoj poslijeratnoj istoriji – ne zbog vanjskog pritiska, već usljed vlastite korumpiranosti, neodgovornosti i gubitka kontrole unutar same strukture vlasti.
Sve češće javno istupanje nekadašnjih lojalista i unutarstranačka previranja jasno ukazuju da se sistem, koji se godinama gradio na osnovu poslušnosti, straha i lične koristi, počinje urušavati pod težinom vlastitih grijeha. Pitanje nije više da li će se režim urušiti, već ko će prvi izdati svoje saputnike kako bi spasio vlastitu kožu. U tom procesu, svaka nova informacija, svako progovaranje, i svaka unutrašnja pobuna ima potencijal da ubrza kraj jedne epohe vlasti u Republici Srpskoj, ostavljajući za sobom pustoš koja će zahtijevati godine institucionalnog i moralnog oporavka.
