U najnovijoj seriji političkih tenzija u Bosni i Hercegovini, poslanica SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Sanja Vulić, izazvala je pažnju javnosti podnošenjem krivične prijave protiv delegata u Vijeću naroda Republike Srpske, Dževada Mahmutovića. Vulić tvrdi da je Mahmutović svojim izjavama direktno podsticao na nasilje nad policijom Republike Srpske, što ona smatra ozbiljnim napadom ne samo na institucije, već i na stabilnost cijelog društva. Ovaj potez dolazi u kontekstu sve češćih političkih trzavica i optužbi koje nadilaze entitetske granice, dodatno zaoštravajući već napetu političku klimu u zemlji.
Razrada
Sanja Vulić je jasno istupila s tvrdnjom da je Mahmutović svojim riječima prešao granicu političke debate i ušao u sferu krivične odgovornosti. Kako je izjavila za RTRS, Mahmutović bi prvo trebao “srediti stvari u svojoj kući” te pokazati poštovanje prema Republici Srpskoj i njenim institucijama, ako već u njoj odlučuje da živi. Ovom izjavom ona ne samo da izražava sumnju u Mahmutovićeve motive, već i implicira njegovo neprihvatanje institucionalnog autoriteta RS-a.
Prema njenim riječima, pravosuđe Republike Srpske je već duže vrijeme pod nečijim uticajem, te ne djeluje u skladu sa zakonom i pravdom. Vulić smatra da izostanak reakcije na prijetnje smrću koje su, kako tvrdi, upućene policajcima i predstavnicima RS-a, govori u prilog toj tezi. U tom svjetlu ona smatra da je krajnje neophodno da se reaguje kroz institucije:
-
Ona i njen stranački kolega Milorad Kojić podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mahmutovića zbog navodnog kršenja Krivičnog zakona RS-a.
-
Njihovo uvjerenje je da će eventualno ignorisanje prijave od strane tužilaštva potvrditi sumnje da pravosuđe djeluje po političkim, a ne pravnim nalozima – konkretno, po uputama Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH.
-
Vulić takođe podsjeća na napad na policiju RS-a u Bijeljini, za koji tvrdi da se desio pod izgovorom zaštite gradonačelnika, a koji je, prema njenim riječima, ostao neprocesuiran i prešućen.
Posebno oštar ton zauzima kada upozorava da se stvara ambijent u kojem bi moglo doći i do direktnog fizičkog napada na policiju, postavljajući retoričko pitanje: “Treba li da čekamo da neko počne da puca na policiju RS, pa da tek tada reagujemo?”.
U njenom govoru snažno se brani uloga policije, koju opisuje kao “stub stabilnosti našeg društva”, naglašavajući da se ta institucija mora poštovati i cijeniti. Pozivanje na njeno nasilno ugrožavanje, kako ističe, ne može se pravdati nikakvim političkim neslaganjima, već se radi o opasnom presedanu koji se mora sankcionisati.
U osnovi optužbi stoji Mahmutovićeva izjava u jednom podcastu, gdje je komentarisao hipotetičku situaciju u kojoj bi MUP RS pokušao silom spriječiti pripadnike SIPA-e u hapšenju Milorada Dodika. Na to je Mahmutović izjavio da bi SIPA, u tom slučaju, “trebala uzvratiti vatru”, što je Vulić protumačila kao javno podstrekivanje na oružani obračun s policijom RS-a.
U njenom viđenju, ovakva retorika prelazi sve granice političkog izražavanja i ulazi u polje otvorenih prijetnji koje zahtijevaju odgovor državnih i entitetskih institucija. U suprotnom, smatra ona, gubi se vladavina prava i šalje se poruka da se nasilje nad policijom može tolerisati.
Zaključak
Ovaj slučaj ukazuje na sve dublje podjele i nepovjerenje između političkih struktura u BiH, ali i na sve češću instrumentalizaciju pravosuđa u političke svrhe. Dok Sanja Vulić i njeni saradnici zahtijevaju institucionalnu reakciju na ono što vide kao prijetnju bezbjednosti i ustavnom poretku Republike Srpske, druga strana bi ovu situaciju mogla interpretirati kao političku manipulaciju i pokušaj zastrašivanja neistomišljenika.
Bez obzira na perspektivu, jasno je da ovakve izjave i kontraprijave dodatno produbljuju krizu u zemlji u kojoj je ionako teško postići institucionalni konsenzus. U središtu svega nalazi se pitanje: da li se pozivanje na institucionalno poštovanje koristi kao alat za disciplinovanje neistomišljenika, ili se stvarno radi o odbrani poretka i zakona?
U svakom slučaju, ovaj slučaj će, bez sumnje, izazvati daljnju pažnju javnosti i političkih aktera, jer pitanje odgovornosti, pravde i političkog uticaja na institucije ostaje jedno od ključnih pitanja u bosanskohercegovačkom društvu.
