Kod jednih je riječ o bahatosti i potpunom odsustvu odgovornosti, drugi ne žele da se zna, priča ili, u najgorem slučaju, propituje njihova imovina jer su je stekli na problematičan način, treći jednostavno zaborave, posebno kad je riječ o “sitnijim” nekretninama, poput garaža, garsonjera ili placeva.
Mirko Šarović, predsjednik SDS-a prilikom popunjavanja imovinskog kartona nije prijavio dva stana i tri parcele u Beogradu. Ovo je prošle sedmice objavio CIN.
Šarović se naknadno pravdao da pola od toga nije istina i da on, odnosno njegova supruga nisu bili vlasnici tih nekretnina u vrijeme popunjavanja imovinskog kartona, ali bezuspješno. Jer, dokumentacija govori drugačije. Pojednostavljeno, Šarović je nakon što je uhvaćen da je propustio istinito popuniti imovinski kararton nastavio da obmanjuje javnost.
Naravno, sve ovo ne bi bio veliki problem da je Šarović jedini. Ali, u BiH je takva praksa da veći dio političara svjesno kriju imovinu koju posjeduju od javnosti.
Političari u BiH već godinama popunjavajući imovinske kartone trude se da sakriju jahte, stanove, poslovne prostore i zemljište
Čak i kad napišu u imovinskim kartonima šta posjeduju, nerijetko se dešava da umanjuju vrijednost te imovine.
Dobar dio njih koji svoje nekretnine ili ušeđevinu kriju kao zmija noge sve zaradio radom isključivo u politici, iako se mnogima iznos zarađenog ne poklapa sa milionskim vrijednostima imovine.
I uopšte, zašto političari kriju i lažu o svojoj imovini?
Srđan Traljić iz Transparency Intenrationala kaže da je generalni problem kod imovinskih kartona što trenutno CIK nema mehanizama da provjerava tačnost podataka koje naši političari navode.
“Izborni zakon BIH predvidio je da izabrani zvaničnici, kad preuzmu mandate, popune formular i navedu imovinsko stanje za sebe, kao i za članove uže porodice ali tu se priča završava. Zakon predviđa da se ti podaci dostave ali niko ne provjerava niti postoje bilo kakve sankcije za neprijavljivanje imovine”, kaže Traljić za BUKU.
On dodaje da se prethodnih godina sve svodilo na istraživačke priče pojedinih medija koji su dokazivali da podaci koji se navode nisu tačni.
“To se mora urediti jer ukoliko imovina funkcionera ne odogovara prijavljenim prihodima istražni organi se trebaju tim baviti. Transparency Intenrational se zalagao da se i Zakonom o sukobu interesa BiH omogući da i nezavisna Komisija za odlučivanje o sukobu interesa dobije mehanizme provjere tačnosti tih podataka posebno u domenu svog rada”, rekao je Traljić.
Najveća istraživanja u oblasti imovine koju kriju i neprijavljuju političari proteklih godina radi Centar za istraživačko novinarstvo. Oni su tako prije nekoliko dana otkrili i nekretnine Mirka Šarovića. Zamjenica glavnog urednika Mirjana Popović za Buku kaže da je osnovano pretpostaviti da političari imaju različite razloge za sakrivanje, umanjivanje i generalno laganje o svojim nekretninama.
“Kod jednih je riječ o bahatosti i potpunom odsustvu odgovornosti prema građanima jer znaju – potvrdile su im decenije takvog ponašanja na funkcijama – da ih niko neće kazniti zbog ignorisanja zakona – ni institucije ni birači. Drugi ne žele da se zna, priča ili, u najgorem slučaju, propituje njihova imovina jer su je stekli na problematičan način. Treći jednostavno zaborave, posebno kad je riječ o “sitnijim” nekretninama, poput garaža, garsonjera ili placeva, koje su kupili ili stekli na drugi način. Svima je zajednička sve veća, neprihvatljiva i nevjerovatna količina drskosti prema građanima i insitucijama, koje u cijelom procesu ostaju otužni nijemi posmatrači!, kaže Popović.
U drugim zemljama, svjedočili smo takvim slučajevima nedavno i u Hrvatskoj, visoki funkcioneri, članovi vlade daju ostavke, ostaju bez pozicija zbog lažno prijavljenih imovinskih kartica. U BiH ipak odgovornosti nema.
“Za takvu odgovornost su potrebne lične i sistemske pretpostavke: vaspitanje koje vas nauči da priznate grešku, izvinite se i zamolite za šansu da je ispravite, sistem sa stvarnom političkom konkurencijom koja će vrebati i ukazivati na greške oponenata, javnost koja će insistirati na sankcionisanju nelegalnih i nemoralnih ponašanja svojih političara te, nemjerljivo važno, institucije koje će raditi svoj posao ‘ni po babi, ni po stričevima’. Gledajući iz naših cipela, to izgleda zaista nemoguće, zar ne? To je zato što su nas naučili da tako mislimo. A istina je da ništa nije nemoguće”, kaže naša sagovornica.
Prema njenom mišljenju, ako neko laže da nema imovinu u inostranstvu vrijednu milion maraka, pa novinari otkriju da je slagao, to svakako treba da bude crveni alarm za momentalnu istragu, a potom i sankciju bez odlaganja.
“Kada u državi ne postoji zakon koji bi omogućio takav mehanizam, onda državom i svim njenim dijelovima rukovode nedobronamjerni pojedinci fokusirani na odbranu laži i napad na istinu”, kaže Popović i dodaje da država može odmah uvesti kontrolu onog što političari prijave. Naravno, ako to želi.
“Ali, ako država sa arsenalom institucija koje su uduplane na nekoliko nivoa još nema način da obaveže grupu ljudi da jednom ili dvaput tokom mandata provjeri da li su političari prijavili svu imovinu, onda ona to ne želi uraditi. Dakle, može, ali neće. Građani moraju početi cijeniti sebe, svoj glas na izborima i uticaj u političkim odlučivanjima. Moraju početi tražiti objašnjenja od svojih političkih predstavnika za laž, neistinu ili prilagođenu poluistinu jer se u suprotnom ništa neće desiti. Tokom prethodnih 13 godina se kontrolom prijavljene imovine političara intenzivno bave novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) i o svim saznanjima obavještavamo javnost koja je navikla da nama, umjesto institucijama, javlja sve informacije o sumnjivoj i sakrivenoj imovini političara. Jednostavno, ljudi ne vjeruju insititucijama i to se mora promijeniti”, kaže Popović.
Dok se to ne desi političari će se i dalje bogatiti bez pokrića i skrivati svoju imovinu.
A kolika je zapravo ta imovina možda najbolje ilustruje nezaboravna izjava Nikole Špirića koji na pitanje “Da li ste vi milioner?” prvo odgovara nevješto: “Ne znam”, a zatim dodaje: “Mislim da nisam, ali ako se sabere pokretna i nepokretna (imovina) malo ih je koji nisu. Malo!”
