Britanski regulator Ofwat traži manje rasipanja vode tokom abdesta u vrijeme suše
Britanski regulator za vodne usluge Ofwat pokrenuo je inicijativu koja je privukla pažnju javnosti, vjerskih zajednica i političkih komentatora: muslimanima u Ujedinjenom Kraljevstvu upućen je apel da tokom uzimanja abdesta koriste manju količinu vode.
Ova preporuka nije predstavljena kao zabrana niti kao zadiranje u vjersku praksu, već kao dio šireg programa usmjerenog na smanjenje potrošnje vode u periodu izražene suše, kada su rezerve pod sve većim pritiskom, a potražnja raste iz dana u dan.
Riječ je o projektu koji nosi naziv „Efikasnost vode u vjerskim i raznolikim zajednicama“, a koji finansira Ofwat. Program je osmišljen tako da ne targetira samo jednu grupu građana, nego da kroz saradnju s različitim institucijama pronađe načine za odgovornije korištenje vode u svakodnevnim i vjerskim praksama.
U projektu učestvuju, između ostalih, South Staffordshire Water, teološki fakultet Univerziteta u Cambridgeu, Cambridge Central Mosque i druge organizacije koje imaju iskustva u radu s lokalnim zajednicama. Time je inicijativa dobila i akademsku i vjersku dimenziju, što joj daje poseban značaj u vremenu kada se pitanje održivog upravljanja resursima sve češće povezuje s javnim politikama i društvenom odgovornošću.
Najzapaženiji dio programa realiziran je kroz pilot-projekt u Cambridgeu. U toj fazi muslimanski vjernici su podsticani da za abdest, koji se obavlja prije namaza, koriste otprilike jednu litru vode. Prema podacima koje navodi Ofwat, pojedinac tokom pet dnevnih abdesta može potrošiti i do 12 litara vode, naročito ako se voda pušta duže nego što je potrebno ili se koristi bez jasne mjere.
U širem kontekstu, takve razlike u potrošnji, kada se množe s brojem vjernika i brojem svakodnevnih molitvi, mogu imati osjetan utjecaj na ukupnu potrošnju u zajednici. Procjene iz Cambridgea pokazuju da bi pažljiviji pristup mogao omogućiti uštedu i do 5.900 litara vode dnevno, što je brojka koja jasno ilustrira koliko i male promjene u ponašanju mogu imati veliki efekat.
Jedan od važnih elemenata programa jeste ideja da se poruke o štednji vode šire kroz kanale koje vjernici već prate i kojima vjeruju. Zato je predloženo i korištenje islamskih televizijskih kanala i drugih medijskih platformi kako bi se što veći broj muslimana upoznao s praktičnim savjetima za racionalnije korištenje vode.
U ovom pristupu vidi se pokušaj da se javna politika ne oslanja samo na zabrane ili upozorenja, nego i na saradnju s vjerskim autoritetima i institucijama koje imaju kredibilitet unutar zajednice. Takav model komunikacije posebno je važan u društvu kakvo je britansko, gdje žive milioni ljudi različitih etničkih, kulturnih i vjerskih pozadina.
Ofwat je pritom naglasio da vodovodne kompanije moraju biti izuzetno pažljive kako njihove poruke ne bi stvorile utisak da su muslimani odgovorniji za prekomjernu potrošnju vode od drugih građana. To je osjetljivo pitanje, jer svaka inicijativa koja se tiče vjerskih običaja mora voditi računa o ravnoteži između javnog interesa i poštovanja religijskih sloboda.
Regulator je zbog toga poručio da cilj nije izdvajanje jedne zajednice kao problema, nego pronalaženje rješenja koja su primjenjiva u različitim okruženjima. U praksi to znači da se slični savjeti o štednji mogu odnositi na sve građane, bez obzira na vjeru, kada god je riječ o odgovornom odnosu prema resursima.
U preporukama se dodatno podsjeća i na islamsku tradiciju, prema kojoj je poslanik Muhammed, alejhi selam, za abdest koristio vrlo malu količinu vode. Ovaj vjerski primjer služi kao podsjetnik da štednja vode nije u suprotnosti s vjerom, nego se može posmatrati kao njen sastavni dio.
U mnogim britanskim muslimanskim zajednicama posljednjih dana pojavile su se slične poruke, posebno u vrijeme kada su sušni periodi postali sve izraženiji i kada lokalne zajednice nastoje spriječiti nepotrebno rasipanje. Islamski centri širom zemlje podsjećaju vjernike da štednja ne znači odustajanje od abdesta, već obavljanje ove vjerske obaveze na način koji je svjestan okolnosti i odgovoran prema okolišu.
Ova tema je, međutim, otvorila i raspravu o tome kako javne institucije raspoređuju sredstva. Program je naišao na kritike dijela britanskih političara, koji smatraju da bi vodovodne kompanije prije svega trebale ulagati energiju u rješavanje problema dotrajale infrastrukture, curenja cijevi i gubitaka u mreži. Prema njihovom mišljenju, savjetovanje građana o smanjenju potrošnje nije dovoljno ako se istovremeno ne rješavaju veliki tehnički gubici koji nastaju zbog zastarjelih sistema.
Kritičari tvrde da bi javni novac morao biti usmjeren na konkretna infrastrukturna ulaganja, a ne na projekte koji, po njihovom sudu, mogu izgledati simbolično ili politički osjetljivo.
Britanija se već neko vrijeme suočava s posljedicama dugotrajnih suša i visokih ljetnih temperatura, što dodatno opterećuje snabdijevanje vodom u pojedinim regijama. Stručnjaci upozoravaju da se tokom toplih i sušnih ljeta potrošnja povećava, dok se prirodni izvori ne uspijevaju dovoljno brzo obnoviti. U takvim okolnostima, lokalne vlasti, regulatori i vodovodna preduzeća nastoje pronaći model koji će kombinovati tehničke mjere, javne kampanje i saradnju sa zajednicama.
Upravo zbog toga Ofwat insistira da je cilj projekta praktičan: pronaći jednostavne načine za smanjenje potrošnje vode, bez nametanja i bez narušavanja vjerskih običaja.
U širem smislu, ovaj primjer pokazuje kako se pitanje vode sve više pretvara u društveno, religijsko i političko pitanje istovremeno. Kad god resursi postanu ograničeni, raste potreba za dijalogom između institucija, vjerskih zajednica i građana. U tom okviru poruka britanskih muslimanskih organizacija ima poseban značaj: odgovorno korištenje vode može biti i vjerski i društveno ispravan čin.
Dok traje sušni period, zajednice u Ujedinjenom Kraljevstvu nastavljaju pozivati vjernike da pokažu obzir, smanje nepotrebno trošenje i ostanu dosljedni osnovnoj ideji da se javni resursi koriste s mjerom. Tako se abdest, kao svakodnevni vjerski čin, u ovom slučaju pretvara i u podsjetnik na važnost održivosti, solidarnosti i zajedničke odgovornosti prema okolišu.
