Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u nedavnom intervjuu za biscani.net iznio je svoj stav o mogućoj političkoj nagodbi između Milorada Dodika i dijela međunarodne zajednice. Komšić se osvrnuo na prethodne političke događaje, ukazujući na način na koji Dodik često stvara krize koje kasnije međunarodna zajednica pokušava riješiti, često na štetu Bosne i Hercegovine. Komšić je izrazio zabrinutost da bi u tom procesu mogao doći do dogovora sa Dodikom, što bi moglo imati dugoročne negativne posljedice za zemlju.
Komšić smatra da nije ništa novo da Dodik, uz podršku dijela međunarodne zajednice, stvara političke probleme, a zatim koristi te probleme za postizanje svojih ciljeva. Prema njegovim riječima, međunarodni akteri često donose kompromise s Dodikom, u nastojanju da ga smire, čime, na kraju, dođe do narušavanja državnih institucija Bosne i Hercegovine. On je naveo mogućnost da međunarodna zajednica može ponuditi određene ustupke Dodiku – poput ukidanja zabrane za obavljanje političkih funkcija ili prepuštanja državne imovine – u zamjenu za smirivanje političke situacije. Komšić je naglasio da bi takav scenarij predstavljao ozbiljan poraz za Bosnu i Hercegovinu jer bi zemlja, na duži rok, izgubila svoju ustavnu stabilnost i integritet.
Komšić je također ukazao na Blizinu suradnje između Dodika i Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a, koji, prema njegovim riječima, uvijek iskoristi priliku da „zabije nož u leđa državi“ kada Dodik zaoštri situaciju. To se, prema njegovim riječima, moglo vidjeti i prije nekoliko dana u Parlamentu Bosne i Hercegovine, kada se glasalo o smjeni ministara iz redova SNSD-a, a Dodik i Čović su se držali zajedno. Ova suradnja između Dodika i Čovića, prema Komšiću, nije slučajna, već je dio njihove koordinirane politike koja šteti interesima države.
Pregovaranje s Dodikom, po Komšiću, značilo bi katastrofalne posljedice za Bosnu i Hercegovinu. On je jasno stavio do znanja da Demokratska fronta (DF) neće sudjelovati u pregovorima sa Dodikom, niti će podržati bilo kakvu trgovinu u kojoj bi se dovodile u pitanje nadležnosti državnih institucija. Komšić smatra da bi, ukoliko do takvih pregovora dođe, to moglo značiti ozbiljan udarac na političku stabilnost Bosne i Hercegovine, jer bi se time otvorio prostor za daljnje ustupke Dodiku.
Iako Komšić naglašava da DF neće biti dio takvih trgovina, izražava zabrinutost da bi se, pod pritiskom Evropske unije, mogli pojaviti predstavnici “Trojke” (Edin Forto, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković) koji bi bili voljni pregovarati s Dodikom. Prema njegovom mišljenju, ti političari bi mogli pokušati prikazati Dodika kao proevropskog lidera, kao što su to činili u prošlosti, a možda bi čak lobirali za skidanje sankcija i omogućavanje Dodiku daljnje političke slobode. Komšić je siguran da bi, u takvom scenariju, Dodik izvukao daljnje koncesije u korist svoje politike, što bi značilo ustupke na račun interesa države.
Zaključno, Komšić jasno poručuje da DF neće biti dio političkih trgovina koje bi mogle oštetiti interese Bosne i Hercegovine. On smatra da bi bilo kakav kompromis s Dodikom predstavljao pogubnu politiku koja bi dugoročno oslabila temelje bosanskohercegovačkih institucija. Komšić upozorava da takve politike mogu dovesti do daljnjeg smanjenja suvereniteta Bosne i Hercegovine, što bi imalo dalekosežne negativne posljedice na njen politički, ekonomski i društveni razvoj.
Komšić također ističe da je svaka daljnja politička trgovina s Dodikom rizična, jer bi mogla stvoriti opasni presedan za buduće političke pregovore u Bosni i Hercegovini. Prema njegovim riječima, takvi postupci samo bi osnažili Dodika, omogućavajući mu da nastavi s politikama koje ne idu u korist Bosne i Hercegovine i njenih građana. Komšić upozorava da bi međunarodna zajednica, ako dođe do tog scenarija, mogla postaviti Dodiku i druge političke aktere kao key-player-e u političkom životu BiH, čime bi se učvrstile etničke podjele unutar države. Ovakvi kompromisi mogu učiniti Bosnu i Hercegovinu još podložnijom manipulacijama i politici podjela, koja je već dugo prisutna u političkom životu zemlje. Komšić naglašava da bi takav pristup samo dodatno pogoršao unutrašnje političke tenzije, čineći reformu političkog sistema još težom i manje mogućom.
U kontekstu međunarodnih odnosa, Komšić vjeruje da bi dodatno popuštanje prema Dodiku mogao stvoriti opasnu dinamiku u političkoj budućnosti BiH, pogotovo kada je riječ o europskom putu zemlje. Ukoliko bi međunarodna zajednica nastavila s strategijom pomirenja s Dodikom, time bi mogla pružiti legitimnost njegovim radikalnim stavovima i politikama koje su u suprotnosti s europskim vrijednostima. Komšić je uvjeren da takav pristup može otežati put BiH prema EU, jer bi ustupci Dodiku zaustavili napore za demokratske promjene i jačanje vladavine prava. On smatra da Bosna i Hercegovina mora ostati dosljedna u svojim europskim aspiracijama, te da bilo kakvo popuštanje prema anti-demokratskim politikama može ozbiljno ugroziti njezin status na međunarodnoj političkoj sceni.
