Znate li ko je Meliha Durić ? 💔😢
20 godina od ubistva nevinog djeteta 😢
Meliha je živjela u Kladnju sa svojim roditeljima. Bili su porijeklom iz Vlasenice. Taj dan, 11.jula 2001.godine se održavala prva velika dženaza u Potočarima. Mala Meliha nije ni slutila da će dan kasnije i njoj biti dženaza.
Meliha Durić ima 16 godina. Završila je prvi razred srednje ugostiteljske škole u Kladnju. Meliha je prelijepa djevojčica kojoj u Kladnju nešto nedostaje. Znate, nije ona iz Kladnja, ona je iz Vlasenice. Fali joj njena Vlasenica, fale joj njeni Džamdžići, njena mahala iz koje je kao sedmogodišnje dijete protjerana. Pa sve nekako i Kladanj i Vlasenicu svojata dijete, kojem je djetinjstvo rat prepolovio.
Da ne pripadaš nigdje i da si svugdje pomalo svoj. A juli, sunce upeklo, pa dijete i ne može biti samo na jednom mjestu. Jedno mjesto je Kladanj, sav njen najnoviji svijet. A drugo, drugo mjesto je Vlasenica i ona kasaba koje se pomalo sjeća, pomalo izmaštava i što jeste i što nije bilo, i što ima i što nema u toj kasabi.
Meliha ustaje, u malu plavu svesku pored fiksnog telefona upisuje majci poruku: “Mama, otišla sam sa babom u Vlasenicu, Meliha.” Kasnije će svijet vidjeti da je poruka, tako obična, normalna, napisana kreonom. Jer Meliha nema vremena, jer žuri ne samo kući, žuri ocu Muratu i trogodišnjem bratu. Na koncu konaca, to je njeno i ta kuća u Vlasenici, i taj babo i taj brat. To je njen svijet, to je njeno porijeklo-nije ona nikakav povratnik niti bilo šta što se praznim etiketama kiti.
Meliha Durić ima 16 godina, ima isti taj svijet pod nogama i ide kući! Olovka je mogla pričekati-i kreon je obavio dobro posao. Da se majka ne brine. Durići nisu bili u prilici otići na otvarenje spomen-kompleksa u Potočarima taj dan, ali su sve gledali na TV-u. Otiće sigurno, kad se raziđe sav onaj svijet dolje, govori otac. Zato su baš u toj tišini nekako i bili posvećeniji jedno drugome. I onda posljednje vijesti dana, u 15 minuta do 10 sati. Meliha sjeti sa ocem i bratom. Noć. Tišina kakva zna biti po ovim mahalama vlaseničkim kad se ljetnja jara spoji sa noćnim vjetrom pa jedno drugo neutrališu.
A onda neki pijuk, nešto najsličnije praćki koja razbija prozor, pa reski zvuk pucnja. Dijete od tri godine je zavrištalo i instinktivno poskočilo u stranu. Otac Murat je odskočio na drugu stranu. Meliha se nije pomakla.
Soba osvijetljena samo katodom TV-a, negdje u Vlasenici. Svjetlo pada na porodicu Durić. Pod plavičastim bljeskovima vidi se u jednom kraju sobe dijete iskrivljeno od plača i otac kako drži ruke sebi na ustima. Između njih je Meliha sa krvavim tragom na vratu.
A Meliha sa svojih 16 godina, kao da joj nije ništa. Kao da se ništa niti desilo nije. Tek sasvim usporeno se pokušva uhvatiti za vrat. Na televizoru poruke o miru, suživotu, pomirenju, komšijskom uvažavanju. Otac Murat Durić će kasnije kazati: “Nije mi ništa uspjela reći, samo me onako gledala, dok je krv kuljala. Nisam više mogao gledati, skrenuo sam pogled.” Metak joj je prošao kroz vrat.
Bila je mrtva. Ubijena.
I tako je na dan prve velike dženaze u Potočarima 11. jula 2001, tu u blizini ubijeno jedno nevino dijete, Meliha Durić. I opet jedno veliko NIŠTA. Ubica nema, nalogodavaca nema, podstrekača nema-nema ih pred licem pravde.
Danas Murat živi u svojoj kući, u svojim Džamdžićima, u svojoj Vlasenici. U inat zlu i zločincima koji se svakodnevno kreću po ovom gradu. Murat se bori za istinu o svom ubijenom djetetu.
😢😢💔💔💔
