U Bugojnu, u srcu Bosne i Hercegovine, živi Zaim Bajrić, osamnaestogodišnji mladić čija svakodnevnica svjedoči o borbi, skromnosti i snovima koje životna situacija ne uspijeva ugušiti. Zaim nije kao većina svojih vršnjaka – dok se drugi bave školom, sportom ili izlascima, on zajedno s majkom obilazi gradske otpade u potrazi za limenkama, starim komadima željeza i bilo kakvim materijalima koje može prodati.
Cilj tih obilazaka nije luksuz, niti zabava, već osnovna životna potreba: kupiti hljeb, mlijeko, komad mesa. Svaka sakupljena limenka, svaki komad metala koji pronađe i proda, donosi mu marku, dvije, ponekad deset – što je za Zaima i njegovu majku ogroman doprinos budžetu, često i jedini izvor prihoda.
„Ma teško mi je, ali šta ću…“, kaže Zaim tiho, glasom u kojem se osjeti i umor i prihvatanje realnosti, ali i nešto što ga i dalje drži – nada. Jer uprkos životu koji ga svakodnevno testira, ovaj mladić nije izgubio snove.
Zaim ima dvije velike ljubavi:
-
Automobili – sanja da bude automehaničar, da zna popravljati, popravljati motore, mijenjati ulja, pomagati ljudima da njihova vozila budu ispravna i sigurna.
-
Životinje, posebno ovce i koze – sjeća se vremena kada je sa ocem imao stado ovaca. „Volim ovce… i volio bih imati makar jednu kozu da čuvam… da imam nešto svoje.”
Iza njegovih riječi ne stoji samo želja za poslom, već i potreba za stabilnošću i pripadanjem, za onim osjećajem da vrijediš, da možeš nešto stvoriti svojim rukama, pa makar to bilo samo hranjenje jedne koze u dvorištu.
Zaim nije tražio milostinju. Njegova priča nije poziv na sažaljenje – već je tihi krik čovjeka koji se bori, koji svakog dana ustaje sa istom mišlju: „Danas moram naći još nešto… danas moram pomoći mami… danas možda bude bolje.”
Ono što ovu priču čini još potresnijom jeste činjenica da Zaim ima zdravstvene poteškoće, ali to ga ne zaustavlja. On svakodnevno ide s majkom, ne štedi se, ne kuka, ne traži više nego što mu treba – samo osnovno dostojanstvo i priliku.
Njegova priča pokazuje kako i u najtežim okolnostima čovjek može sačuvati snove, poštovanje prema radu i ljubav prema životu. Svaki korak po otpadu, svaka prljava limenka u njegovim rukama, nije samo sredstvo za zaradu, nego i podsjetnik da neki mladi ljudi, umjesto školske klupe i podrške društva, moraju birati preživljavanje.
Zaim želi život dostojan čovjeka. Ne traži mnogo – samo da ima priliku da radi ono što voli: da nauči zanat, da čuva životinje, da ima gdje pripadati. I upravo zato njegova priča treba da bude ispričana, da ne ostane samo šapat između otpada i ulice prenosi hayat
Jer negdje u Bugojnu, među starim limenkama i hrđavim metalima, živi jedan mladić sa zdravim srcem, skromnim željama i velikim snovima.
