Junakinja našeg vremena
Danas smo u Lukavcu, u mjestu njenog muhadžirluka, klanjali dženazu muallimi Hasibi – a činilo se kao da cijela lukavačka dolina diše tišinom i suzama. Kao da je zemlja znala koga prima u svoje okrilje. Tihi jecaji su se stapali s dovama, a srca su bila teža nego ikada.
Rođena u višečlanoj, siromašnoj, ali čestitoj porodici u Glodima, u kameničkoj mahali, uz plahovitu Drinjaču, podno planine Udrč – Hasiba je ponijela iz tog kraja ono najvrijednije: čestitost, skromnost, snagu i čistu vjeru. Iz tog kamena i te rijeke izrasla je žena čvrsta u principima, a blaga u duši.
Iako malo starija od mene, zajedno smo dijelili školske dane u našoj Kamenici, a kasnije i zrelije godine u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Bili su to dani mladosti, nade i snova. Meni je bila više od kolegice – bila mi je kao sestra, oslonac i podrška u teškim vremenima. Bila mi je sve. U njenoj blizini čovjek se osjećao sigurnije, smirenije, jače.
Godine 1992. iz opkoljene Vlasenice dolazi u Lukavac – kao muhadžirka, ali i kao nosilac svjetla. Njenim dolaskom Lukavac je doživio tihu, ali duboku duhovnu renesansu. Više od tri decenije predanog rada, neumornog prenošenja znanja, druženja s ljudima, otvaranja srca i umova. Nije ona samo učila – ona je odgajala, gradila, obnavljala duše.
Bila je prepuna ideja, inicijativa, snage i poleta, a opet uvijek smirena i nasmijana. Vjeri je podučavala vlastitim primjerom, Kur’anu je učila djecu, mlade, starije – sve one koje je Allah doveo pred nju. Njeni učenici i učenice bili su svih uzrasta, a danas ih je na hiljade koji svjedoče njenoj predanoj misiji.
U Lukavcu je bila prepoznatljivo lice – jednostavno “Muallima”. Ime joj nije ni trebalo, jer je značilo sve. Uživala je veliko poštovanje i uvažavanje, stvorila i kreirala svoj sopstveni mekteb, a istovremeno bila brižna majka svojoj djeci i čvrsta podrška svome mužu u svemu.
Bila je tvorac i organizator Srebreničkog inferna u Lukavcu, više puta je pješačila Marš mira Nezuk – Potočari, noseći u srcu bol naroda, ali i amanet istine i pamćenja.
Danas, kada je preselila na ahiret, ostala je praznina koju je teško opisati. Ono što je Muallima Hasiba uradila za svoj narod, za Islamsku zajednicu, za Lukavac – ne može se izmjeriti riječima. Ona je utkala sebe u živote ljudi, u njihove dove, u njihove navike, u njihovu vjeru.
Ostaje naš ponos, ali i rana koja nikada neće u potpunosti zacijeliti. Ostaje tuga, žalost i sjetа, ali i zahvalnost Allahu što smo je imali, poznavali i učili od nje.
Allah joj podario najljepše mjesto u Džennetu, a nama snagu da čuvamo ono što je ona cijelim životom gradila.
Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.
