Ratko Mladić: kraj života čovjeka čije je ime postalo simbol najtežih zločina u ratu u BiH
Vijest o smrti Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske i čovjeka koji je pred međunarodnim pravosuđem presuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, zatvara jedno od najmračnijih poglavlja novije evropske historije. Njegovo ime ostalo je trajno povezano sa opsadom Sarajeva, genocidom u Srebrenici, sistematskim progonima nesrpskog stanovništva i nizom zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.
Presude koje su protiv njega donesene nisu bile samo sudski dokumenti, nego i historijski zapis o razmjerama nasilja, organizovanosti zločina i strukturi komandne odgovornosti. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je tokom godina detaljno rekonstruisao način na koji su vojni, policijski i politički vrh bosanskih Srba djelovali u koordinaciji, a Mladić je u tom okviru označen kao jedna od ključnih figura.
Sud je utvrdio da je imao presudnu ulogu u planiranju, naređivanju i omogućavanju zločina koji su pogodili hiljade civila.
Još 25. jula 1995. godine Haško tužilaštvo podiglo je prvu optužnicu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Ta optužnica obuhvatala je genocid i zločine protiv čovječnosti na području Bosne i Hercegovine, uključujući i kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva, kao i uzimanje pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce. Na taj način je međunarodna zajednica vrlo rano formalno označila politiku i praksu tadašnjeg srpskog rukovodstva kao dio šireg sistema nasilja nad civilima.
Kasnije optužnice dodatno su proširile činjenični okvir. Tužilac Richard J. Goldstone podigao je i drugu optužnicu, koja je potvrđena 16. novembra 1995. godine, a odnosila se posebno na genocid i druge zločine u Srebrenici. Već 11. jula 1996. Pretresno vijeće MKSJ-a izdalo je međunarodni nalog za hapšenje Mladića i Karadžića, čime su organi svih država članica UN-a pozvani da odmah djeluju.
Ipak, Mladić je godinama ostao nedostupan pravdi, skrivajući se uz različite mreže podrške i zaštite.
Bijeg, hapšenje i dolazak pred Haški tribunal
Ratko Mladić uhapšen je u Srbiji 26. maja 2011. godine, nakon dugog perioda skrivanja koji je trajao 16 godina od podizanja prve optužnice. U javnosti je njegovo hapšenje označeno kao jedan od najznačajnijih trenutaka saradnje Srbije s međunarodnim pravosuđem. Četiri dana kasnije prebačen je u pritvorsku jedinicu Ujedinjenih nacija u Hagu, gdje je započeo proces koji će trajati godinama i biti praćen velikom pažnjom žrtava, preživjelih, pravnih stručnjaka i javnosti širom regiona.
Prilikom prvog pojavljivanja pred sudom 3. juna 2011. godine Mladić je odbio da se izjasni o krivici, kao i mjesec kasnije, 4. jula. U skladu s pravilima suda, u zapisnik je uneseno da se ne osjeća krivim. Time je otvoren sudski postupak koji je, uz mnoštvo svjedočenja, dokaza i opsežnih analiza vojne dokumentacije, trebalo da razjasni njegovu ulogu u zločinima počinjenim širom Bosne i Hercegovine.
Tokom pripreme predmeta, Tužilaštvo je 16. decembra 2011. godine izradilo operativnu optužnicu, kojom je broj tačaka i općina dodatno prilagođen dokazima. Suđenje je počelo 16. maja 2012. izlaganjem uvodne riječi tužilaštva, gotovo godinu dana nakon hapšenja. Odbrana je 2014. zatražila oslobađanje po svim tačkama, ali je taj zahtjev odbijen, jer je Vijeće zaključilo da postoje ozbiljni dokazi koji potkrepljuju optužbe za genocid, progone, ubistva, deportacije, prisilna premještanja i terorisanje civila.
Šta je sud utvrdio o Mladićevoj odgovornosti
Prema nalazima Pretresnog vijeća, Mladić je kao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske imao neposrednu i operativnu kontrolu nad jedinicama koje su počinile brojne zločine.
Sud je zaključio da je učestvovao u četiri udružena zločinačka poduhvata: prvom, usmjerenom na trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i Hrvata s teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo; drugom, čiji je cilj bio širenje terora među civilima kroz snajpersko djelovanje i granatiranje Sarajeva; trećem, kojim se nastojalo uništiti bošnjačko stanovništvo Srebrenice; i četvrtom, koji je podrazumijevao uzimanje pripadnika UN-a za taoce kako bi se spriječili NATO napadi.
Sud je posebno naglasio da su dokazi pokazivali postojanje genocidne namjere u Srebrenici, ali i da su u više općina u Bosni i Hercegovini počinjeni zločini protiv čovječnosti. U presudi su navedene općine poput Banjaluke, Bijeljine, Foče, Ilidže, Ključa, Kotor-Varoši, Novog Grada, Pala, Prijedora, Rogatice, Sanskog Mosta, Sokoca i Vlasenice, gdje su ljudi bili izloženi deportacijama, prisilnim premještanjima, nezakonitom zatočenju, fizičkom zlostavljanju i drugim oblicima nečovječnog postupanja.
Presuda detaljno opisuje i uslove u logorima i pritvornim centrima: manjak hrane i vode, lošu higijenu, rijetko dozvoljeno korištenje sanitarnih prostora, brutalna premlaćivanja metalnim šipkama i drugim predmetima, kao i potpuno odsustvo adekvatne medicinske pomoći. Posebno potresni dijelovi presude odnose se na seksualno nasilje, prisilna ponižavanja i silovanja žena, ali i na prisiljavanje zatočenika da međusobno vrše seksualne radnje i poniženja.
Ti nalazi su potvrdili da zločini nisu bili izolovani incidenti, nego dio širokog i organizovanog obrasca nasilja.
Srebrenica kao tačka za koju je Mladić najteže osuđen
Genocid u Srebrenici ostao je centralna tačka Mladićeve osude. U julu 1995. godine ubijeno je oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, dok je oko 40.000 žena, djece i starijih osoba protjerano s tog područja. Sud je zaključio da je Mladić izdavao naredbe tokom cijelog perioda operacije, od 11. jula do 11. oktobra 1995. godine, te da je znao za zločine, ali nije preduzeo odgovarajuće korake da ih spriječi ili kazni počinioce.
U presudi su posebno izdvojeni događaji iz Potočara i Bratunca. Na sastanku 13. jula 1995. godine u Bratuncu govorilo se o likvidaciji muslimanskih muškaraca u blizini Konjević-Polja. Mladić je tada izgovorio rečenice koje su se kasnije često citirale kao simbol njegovog odnosa prema žrtvama: da Bosanski Muslimani iz Srebrenice mogu “ostati ili nestati” i “opstati ili nestati”.
Također je naređeno razdvajanje muškaraca od žena, djece i starijih, a Mladić je bio prisutan i tokom odvajanja u Potočarima 12. i 13. jula.
Prilikom ulaska jedinica pod njegovom komandom u Srebrenicu, Mladić je izjavio: “Ovaj grad dajemo na poklon srpskom narodu…” i dodao da je došlo vrijeme osvete. Za preživjele i porodice žrtava, takve izjave nisu bile samo dio sudskog spisa nego i dokaz ideološke mržnje i politike koja je vodila ka masovnom ubistvu. U pravnom smislu, one su pomogle da se razjasni kako je genocid pripreman, opravdavan i proveden.
Od prvostepene presude do historijskog značaja procesa
Prvostepena presuda izrečena je 22. novembra 2017. godine, kada je Mladić osuđen na doživotni zatvor. Time je potvrđeno da je bio kriv za genocid u Srebrenici, ali i za niz drugih zločina: progone, istrebljivanje, ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanje stanovništva, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. Ova presuda imala je snažan odjek jer je predstavljala jedan od ključnih pravosudnih odgovora na rat u Bosni i Hercegovini.
Proces protiv Mladića nije bio važan samo zbog kazne, nego i zbog načina na koji je međunarodno pravo dokumentovalo komandnu odgovornost, sistemsku prirodu nasilja i mehanizme etničkog čišćenja. Za porodice žrtava, presuda je bila priznanje patnje i dokaz da zločini nisu zaboravljeni. Za historiografiju i pravo, ona je ostala jedan od najopsežnijih slučajeva u kojem je analizirano kako vojna struktura, politički ciljevi i propaganda mogu dovesti do masovnih zločina.
Ratko Mladić rođen je 1943. godine u selu Božanovići kod Kalinovika. Vojnu karijeru gradio je kroz sistem JNA, školujući se u Beogradu i služeći na više dužnosti, uključujući Makedoniju i Prištinu. Tokom raspada Jugoslavije postao je komandant 9. korpusa JNA u Kninu, a zatim i komandant Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu. U maju 1992. postavljen je za komandanta novoformirane Vojske Republike Srpske i ostao na toj funkciji do decembra 1996. godine.
