Ratni trag Ratka Mladića u Dalmaciji: od Knina do Šibenika i neuspjeha na hrvatskom jugu
Smrt Ratka Mladića u pritvoru Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Scheveningenu ponovo je otvorila pitanja o njegovoj ulozi u ratovima devedesetih, posebno o periodu kada je kao komandant snaga Jugoslavenske narodne armije djelovao na prostoru Hrvatske.
Njegovo ime ostalo je duboko povezano s etničkim čišćenjem, terorom nad civilima i razaranjem dalmatinskih mjesta, ali i s nizom vojnih neuspjeha koje su, kako mnogi svjedoci i učesnici rata ističu, obilježile njegov boravak na hrvatskom ratištu.
Ratni put Ratka Mladića u Hrvatskoj počeo je u ljeto 1991. godine, kada je preuzeo komandu nad Devetim korpusom JNA u Kninu. Taj prostor bio je jedan od ključnih punktova velikosrpske agresije na Hrvatsku, a djelovanje JNA i srpskih paravojnih formacija na tom području imalo je za cilj destabilizaciju, zastrašivanje i potiskivanje hrvatskog stanovništva.
Od obale do zaleđa, od Cetinske krajine do šireg područja Šibenika i Zadra, rat se vodio i granatama i paljevinom, ali i sistematskim pritiskom na civile koji su ostajali u svojim domovima.
U tom periodu zabilježeni su zločini u Škabrnji i Nadinu, kao i paljenja i uništavanja u Kijevu, Vrlici, Maljkovu i drugim mjestima u dalmatinskom zaleđu. Napadi nisu bili samo vojni potezi, nego i poruka stanovništvu da im se želi onemogućiti svakodnevni život, prisiliti ih na bijeg i slomiti svaku pomisao na otpor.
Teror nad civilima bio je sastavni dio rata, a Mladić je, prema svjedočenjima i presudama, u tome imao ključnu komandnu ulogu.
Šibenik kao prekretnica i prvi veliki poraz
Jedan od najvažnijih trenutaka u tom ratnom periodu bio je napad na Šibenik u septembru 1991. godine. Snage JNA tada su se približile Šibenskom mostu, čime je grad bio doveden u direktnu opasnost, a cijelo šire područje moglo je biti presječeno i izolirano.
Plan je, prema riječima hrvatskih učesnika odbrane, bio mnogo širi od samog zauzimanja jednog grada: namjera je bila stvoriti vojni koridor prema Sinju i Biogradu, a zatim otvoriti put prema Splitu i dublje u južnu Dalmaciju.
Upravo zbog toga odbrana Šibenika i zaustavljanje jedinica JNA na Šibenskom mostu smatraju se jednim od presudnih trenutaka Domovinskog rata. Uloga hrvatskih branilaca bila je, u početnoj fazi, gotovo improvizirana, jer je protiv njih stajala znatno bolje opremljena vojska, sa tenkovima i težim naoružanjem. Ipak, upravo na tom mjestu pokazalo se da brojnost i tehnika nisu dovoljni kada se suoče s odlučnošću i organiziranom lokalnom odbranom.
Hrvatski general Rahim Ademi, koji je tada bio među ključnim komandantima odbrane, kasnije je podsjećao da je upravo taj boj bio od suštinskog značaja za cijelu Dalmaciju. Prema njegovim riječima, da je Šibenik pao, odbrambena linija na jugu Hrvatske mogla je biti ozbiljno ugrožena, a posljedice bi bile dalekosežne.
Ademi je isticao da je Mladićev plan bio da se Hrvatska “presiječe napola”, čime bi agresorske snage dobile nove pravce djelovanja i stratešku prednost na obali.
Rahim Ademi: Mladić je pokazao snagu samo nad civilima
Rahim Ademi je u više navrata javno govorio o Mladiću, ne skrivajući duboko negativno mišljenje o njegovoj ulozi i karakteru. Kako je naglašavao, Mladić u stvarnim borbama protiv Hrvatske vojske nije pokazao ratničke sposobnosti koje je pokušavao projektovati kroz propagandu i prijetnje. Ademi je tvrdio da je Mladić bio “hrabar” samo kada je imao pred sobom nenaoružane ljude, dok se pred organiziranim otporom povlačio ili ostajao blokiran.
Posebno je važna bila borba za oslobađanje i deblokadu šibenskog područja. Nakon što su hrvatske snage došle do teško naoružanje iz kasarne u Rogoznici, uspostavljena je mnogo jača odbrana, a tokom narednih operacija hrvatska vojska je potisnula agresorske jedinice i omogućila stabilizaciju fronta.
Ademi je taj uspjeh opisivao kao prvu veliku pobjedu hrvatske vojske u tom dijelu rata, ističući da se upravo na šibenskom ratištu vidjelo koliko je važno brzo organizirati odbranu čak i u izrazito nepovoljnim okolnostima.
Njegove izjave dodatno naglašavaju da je Mladić, prema mišljenju hrvatskih oficira, u Dalmaciji doživio više neuspjeha nego uspjeha. Posebno je spominjao Škabrnju i Srebrenicu kao mjesta gdje je, kako je rekao, Mladić pokazao svoje najgore lice.
U toj perspektivi, vojni porazi nisu bili samo taktički neuspjesi, nego i dokaz da se njegova moć često temeljila na napadima na civile, a ne na sposobnosti da vodi regularne vojne operacije protiv ravnopravnog protivnika.
Brana Peruća i opasnost za desetine hiljada ljudi
Pored Šibenika, jedno od ključnih mjesta napetosti bila je i brana Peruća. Njeno rušenje ili zauzimanje predstavljalo bi katastrofu za šire područje Cetinske krajine i ugrozilo bi živote desetina hiljada ljudi. Ademi je podsjećao da je, dok je komandovao 126. brigadom u Sinju, uspio spriječiti da se agresorske snage približe tom objektu.
Tek nakon njegovog odlaska iz te jedinice, dogodila se eksplozija na brani, čime je potvrđena trajna prijetnja koju je taj strateški objekat predstavljao za lokalno stanovništvo.
Brana Peruća postala je simbol toga kako su u ratu strateški civilni objekti bili pretvarani u sredstva pritiska i ucjene. Nije se radilo samo o vojnom cilju, nego o pokušaju da se ugrozi vodosnabdijevanje, sigurnost i egzistencija čitavih naselja. U takvim okolnostima, odbrana nije značila samo čuvanje teritorije, nego i zaštitu osnovnih uslova za život.
Svjedočenja s terena: kamera kao jedino oružje
Ratne događaje oko Šibenika i pregovora s predstavnicima JNA bilježio je i hrvatski ratni snimatelj Petar Malbaša, koji je kasnije svoja iskustva opisivao kao susret s čovjekom bez empatije. Malbaša je na licu mjesta vidio Mladića tokom pregovora 26. septembra 1991. godine, kada je, prema njegovim riječima, stigao s tenkovima i transporterima, pokazujući silu i demonstrirajući potpunu prezirnost prema ljudima koji su bili tamo prisutni.
Malbaša je isticao da su svi prisutni s hrvatske strane bili u civilu, a da je jedino njegovo oružje bila kamera. Ipak, ni to mu u početku nije bilo dopušteno koristiti jer je Mladić, kako je rekao, vrijeđao i zastrašivao cijeli pregovarački tim.
U jednom od najpoznatijih njegovih citata zabilježenih kamerom, Mladić je navodno rekao: “Pobijte sve što nije vojska!” Takva poruka, izrečena pred civilima, ostala je kao jedan od najpotresnijih primjera brutalnosti koja je pratila agresiju na Hrvatsku.
Malbaša je prisjećajući se tog susreta govorio i o Mladićevom stavu prema rušenju infrastrukture. Prema njegovom svjedočenju, Mladić je otvoreno tvrdio da je lično minirao Maslenički most i branu Peruća, dodajući da kada nešto radi, radi to “učinkovito i kvalitetno”. Takve izjave nisu bile samo izraz samohvale, nego i dio ratne psihologije kojom se željelo širiti strah i utisak potpune dominacije.
Naslijeđe koje ostaje iza zločina i poraza
Ratna uloga Ratka Mladića u Hrvatskoj ne može se posmatrati odvojeno od šireg obrasca nasilja koji je kasnije potvrđen i u Bosni i Hercegovini. Njegovo ime ostalo je povezano s zločinima nad civilima, masovnim ubistvima i strategijom terora, ali i s vojnom taktikom koja je, uprkos brutalnosti, često završavala porazom kada bi se suočila s organiziranim otporom.
Zato se u hrvatskom javnom prostoru posebno pamti da je upravo na šibenskom području doživio jedan od svojih prvih velikih neuspjeha.
Za lokalno stanovništvo Dalmacije, sjećanje na te dane nije samo historijska bilješka nego i podsjetnik na vrijeme kada su gradovi, sela i strateški objekti branili opstanak. Šibenik, Škabrnja, Nadin, Peruća i druga mjesta danas su simboli otpora, ali i opomena o tome koliko su visoku cijenu civile i branitelji platili u prvim mjesecima rata.
U tom kontekstu, Mladić nije ostao upamćen kao vojni strateg, nego kao čovjek čije su odluke donosile smrt, rušenje i strah.
Upravo zato priča o njegovom ratnom putu u Hrvatskoj ima šire značenje od same biografije jednog osuđenog ratnog zločinca. Ona govori o tome kako su civili postajali mete, a otpor postajao nužnost, te kako je lokalna odbrana, iako slabije opremljena, uspjela zaustaviti planove koji su mogli promijeniti tok rata na dalmatinskom prostoru.
Šibenik je u toj priči ostao mjesto gdje je agresija prvi put ozbiljno slomljena, a Mladićev mit o nepobjedivosti nepovratno narušen.
