Lidija Vukićević u Sarajevu odbacila kritike zbog podrške Ratku Mladiću i poručila da ne mijenja stav
Srbijanska glumica Lidija Vukićević ponovo je izazvala snažne reakcije u javnosti nakon što se oglasila iz Sarajeva povodom krivične prijave koja je protiv nje podnesena Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Prijava je uslijedila nakon što je na društvenim mrežama podržala sadržaj kojim se veliča Ratko Mladić, pravosnažno osuđen za genocid i druge ratne zločine pred međunarodnim sudom.
Umjesto da ublaži ton ili pokaže razumijevanje za težinu optužbi, glumica je javno poručila da ostaje pri svojim ranijim stavovima i da ih ne namjerava mijenjati.
Ovaj slučaj otvorio je novo poglavlje u već vrlo osjetljivom odnosu između javnih istupa poznatih ličnosti i historijskog pamćenja na prostoru bivše Jugoslavije. Kada je riječ o Srebrenici, genocidu i ratnim zločinima, svaka izjava koja djeluje kao relativizacija ili glorifikacija osuđenih ratnih komandanata izaziva duboke društvene podjele.
Zbog toga nije iznenađenje što je reakcija na Vukićevićkin nastup bila brza i oštra, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje je tema genocida u Srebrenici neodvojiva od kolektivne traume i pravde koja je za mnoge još uvijek nedovoljno ostvarena.
Prema navodima iz medijskih istupa, protiv glumice je podnesena prijava nakon što je javno podržala objavu koja veliča Mladića. Istovremeno se pojavila i inicijativa da bude uklonjena iz serije „Bos il’ Hadžija“, čije se snimanje odvija u Sarajevu pod režijom Envera Puške. Ovakav razvoj događaja pokazuje koliko su u regionalnom kulturnom prostoru političke i moralne teme neraskidivo povezane sa profesionalnim angažmanima javnih ličnosti.
Produkcije koje rade na teritoriji Bosne i Hercegovine, posebno u Sarajevu, često su pod pritiskom da jasno zauzmu stav prema pitanjima koja su od društvenog značaja i duboko povezana s ratnom prošlošću.
Vukićević je u razgovoru za srbijanske medije poručila da se svojih uvjerenja neće odreći, te je naglasila da sebe vidi kao „Srpkinju koja žali Ratka Mladića“. Posebno je insistirala na tome da njene riječi ne treba tumačiti kao trenutni ispad ili emociju, već kao stav od kojeg, kako tvrdi, ne namjerava odustati.
Njena izjava je dodatno pojačala kontroverzu jer je javno preuzela ulogu osobe koja ne samo da ne skriva simpatije prema osuđenom zločincu, nego ih koristi kao poruku prkosa prema institucijama i javnosti u Bosni i Hercegovini.
U jednom dijelu obraćanja glumica je otišla i korak dalje, tvrdeći da poštuje srpske generale koje je, kako je rekla, „Haag ubio“. Takva formulacija, iako izrečena u emotivnom i provokativnom tonu, pokazuje koliko i dalje postoje duboko ukorijenjeni narativi u kojima se sudski presuđeni ratni zločinci predstavljaju kao žrtve, a ne kao odgovorni akteri zločina.
U javnom prostoru regiona takvi istupi ne prolaze samo kao lični stav, nego često kao politička poruka koja vraća tenzije i podsjeća na neprocesuirane obrasce govora mržnje i poricanja zločina.
Posebnu pažnju privukla je i njena izjava da je u hotelskoj sobi i da, po njenim riječima, „neka slobodno dođu da je uhapse“, uz tvrdnju da se ne plaši ni mogućnosti da se vrati u Srbiju. Takav nastup pokazuje koliko je cijeli slučaj dobio elemente medijskog performansa, a ne samo pravne i etičke rasprave.
Umjesto smirenog objašnjenja ili pojašnjenja, Vukićević je odgovorila konfrontacijom, nastojeći djelovati kao osoba koja je spremna da podnese posljedice svojih riječi, ali istovremeno odbacujući svaku ideju da je pogriješila.
Glumica je navela i da je snimanje serije u jednom trenutku bilo prekinuto, iako, kako tvrdi, nije znala razlog za to. Kasnije je saznala da je do zastoja došlo upravo zbog sporne situacije i reakcija koje su uslijedile nakon njenog javnog istupa. U takvim okolnostima produkcija se često nalazi između profesionalnih obaveza, reputacijskog rizika i pritiska javnosti.
Posebno u gradu poput Sarajeva, gdje je sjećanje na rat izuzetno živo, svaka saradnja s osobom koja otvoreno podržava osuđenog ratnog zločinca može postati pitanje etike, ali i integriteta same umjetničke produkcije.
Vukićević je poručila da je ne zanima ni mogućnost da produkcija odluči prekinuti saradnju s njom. Prema njenim riječima, ako se to dogodi, ona će se vratiti u Srbiju i smatrati da nije učinila ništa pogrešno. U njenoj interpretaciji cijela situacija predstavlja neosnovan napad na nju lično, dok kritičari smatraju da je riječ o opravdanoj reakciji na javno veličanje osobe pravosnažno osuđene za najteže zločine.
Upravo ta razlika u percepciji pokazuje koliko su u postratnom društvu i dalje snažni sukobljeni pogledi na moralnu odgovornost, javni govor i granice slobode izražavanja.
U svom obraćanju dotakla se i posjete predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Memorijalnom centru Srebrenica–Potočari, podsjećajući na incident koji je tada pratio njegov dolazak. Time je pokušala svoj stav smjestiti u širi politički narativ o odnosu Srbije prema Bosni i Hercegovini i pitanju pomirenja.
Međutim, ovakvo pozivanje na Vučićevu posjetu ne mijenja suštinu problema: javna podrška osobi osuđenoj za genocid ostaje moralno i politički izuzetno opterećena, bez obzira na to iz kojeg nacionalnog ili političkog ugla se posmatra.
Glumica je tvrdila i da su je pojedini građani na Baščaršiji pozdravljali, slikali se s njom i grlili je, navodeći to kao dokaz da njeni stavovi nisu univerzalno odbačeni. Također je rekla da je imala podršku dijela ekipe serije, uz napomenu da uvijek postoji neko ko, kako je rekla, želi nemir i sukob.
Ovakve izjave imaju jasan cilj: pokazati da nije izolovana i da njen stav, makar u njenom okruženju, ima pristalice. Ipak, u javnom prostoru Bosne i Hercegovine to ne mijenja činjenicu da je podrška Ratku Mladiću za mnoge građane direktna uvreda žrtvama i porodicama ubijenih.
Ovaj slučaj ponovo otvara važno pitanje: gdje su granice javne odgovornosti umjetnika i koliko daleko može ići lični politički stav prije nego što postane prepreka za profesionalni angažman? U regionu u kojem su ratne rane i dalje otvorene, odgovor na to pitanje rijetko je jednostavan. Međutim, jedno je sigurno: veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca ne može se posmatrati samo kao sloboda mišljenja bez posljedica.
Svaka takva izjava nosi težinu, pokreće reakcije i utiče na odnos između umjetnosti, politike i društvene memorije. Upravo zato će slučaj Lidije Vukićević, barem još neko vrijeme, ostati tema koja nadilazi jedan intervju i jednu prijavu, te se pretvara u simbol šireg regionalnog nerazrješenog sukoba oko istine, odgovornosti i sjećanja.
