Patološko kockanje u Bosni i Hercegovini poprima zabrinjavajuće razmjere, a dobna granica osoba koje razvijaju ozbiljan problem sve je niža. Mostarski psiholog i voditelj Kluba liječenih ovisnika o kockanju Marko Romić upozorava da među osobama kojima je potrebna pomoć više nisu samo odrasli muškarci – susreće i djecu od 15 i 16 godina, a navodi da postoje slučajevi kockanja već među učenicima šestog razreda.
„Problem kockanja puno je ozbiljniji nego što običan čovjek misli, ali i nego što su naše vlasti i oni koji su zaduženi za to uopće svjesni. To je ogroman problem, rak-rana našeg društva“, kazao je Romić za Fenu.
Prema njegovom iskustvu, porodica često postane potpuno svjesna problema tek kada posljedice više nije moguće sakriti – kada nastanu veliki dugovi, ozbiljni porodični sukobi ili druge teške posljedice.
Romić posebno upozorava na dostupnost kladionica, kockarnica i reklama za igre na sreću. Smatra da je čovjeku koji teško sastavlja kraj s krajem gotovo neprestano ponuđena iluzija da bi upravo kockanjem mogao riješiti finansijske probleme.
Kao primjer navodi osobu koja zarađuje 1.500 KM, ima suprugu i dvoje djece te od svojih primanja teško može podmiriti sve životne troškove. U takvoj situaciji, smatra Romić, obećanje brze zarade može postati posebno opasna zamka.
Veliki problem vidi i u nedostatku preventivnih programa namijenjenih djeci i mladima koji bi ih upoznali s mogućim posljedicama kockanja.
Posebno zabrinjava njegova tvrdnja da se dobna granica značajno spustila.
„Imamo djecu u šestom razredu koja kockaju. Imamo djecu od 15 i 16 godina koja su patološki kockari i zadovoljavaju sve kriterije da ih tako proglasimo“, upozorava Romić.
Kaže da trenutno u procesu liječenja ima i nekoliko maloljetnika, ali problem nije ograničen samo na mlade. Prema njegovom iskustvu, među osobama s problemom kockanja ima muškaraca i žena različite životne dobi, pa čak i osoba od 80 godina.
Tipičan slučaj s kojim se susreće ipak je, kaže, muškarac srednje životne dobi koji je oženjen i ima djecu. Kockanje je nerijetko počelo još u srednjoj školi, a problem se godinama skrivao od partnerice i porodice.
Kada konačno dođe trenutak traženja stručne pomoći, iza osobe već mogu ostati godine problema i veliki finansijski gubici.
Romić iznosi posebno zabrinjavajuću procjenu – prema njegovim riječima, samo oko jedan posto osoba koje bi se trebale liječiti zaista se liječi.
Još rjeđe se, kaže, sami kockari prvi javljaju za pomoć. Najčešće prvi korak napravi neko iz porodice, posebno supruga, majka ili sestra.
„U jedan posto slučajeva javljaju se direktno kockari, i to obično kada ih ostavi žena ili kada neko treba vratiti njihov dug“, navodi Romić.
Ističe da stručna pomoć postoji i da se osobe koje imaju problem prvo mogu obratiti svom porodičnom ljekaru, koji ih zatim može usmjeriti prema stručnjacima.
Romić već 15 godina radi s osobama ovisnim o kockanju, a kao posebno efikasan oblik pomoći izdvaja grupnu terapiju. Naglašava da je anonimnost osoba uključenih u liječenje jedan od osnovnih principa rada.
Porodicama osoba koje kockaju savjetuje da ne nastavljaju beskonačno pokrivati posljedice njihovog ponašanja, već da postave jasne granice i insistiraju na liječenju.
Prema njegovom iskustvu, uvjerenje da osoba može sama prestati često traje godinama. Tek kada nastanu ozbiljni dugovi ili dođe do raspada partnerskog odnosa, pojedinci priznaju da više ne mogu sami kontrolisati problem.
Romić je iskustva iz dugogodišnjeg rada pretočio i u knjigu „Izbavi nas od zla“, prvenstveno namijenjenu porodicama osoba ovisnih o kockanju. U njoj donosi primjere posljedica patološkog kockanja, savjete porodicama te iskustva kockara, roditelja, supružnika i drugih ljudi pogođenih problemom.
Njegova poruka je posebno važna pred podatkom da se s kockanjem susreću sve mlađe generacije: problem koji počne kao naizgled bezazlena uplata može prerasti u ozbiljnu ovisnost koja više ne pogađa samo jednu osobu, nego čitavu porodicu, javlja Fena.
