Fehlinger ponovo uzburkao Balkan prijedlogom za federalizaciju Srbije
Austrijski politički analitičar, aktivista i predsjednik tzv. Austrijskog komiteta za proširenje NATO-a, Gunther Fehlinger, ponovo je privukao pažnju javnosti na prostoru bivše Jugoslavije nakon što je predstavio novi, veoma ambiciozan prijedlog za preuređenje ustavnog sistema Srbije.
Njegova poruka nije nova po tonu, ali jeste po detaljima: Fehlinger tvrdi da je sadašnji centralizirani model u Srbiji dugoročno neodrživ i da zemlja, ako ne provede duboke institucionalne promjene, riskira ozbiljne unutrašnje potrese i dalju političku fragmentaciju.
U središtu njegovog prijedloga nalazi se ideja da se Srbija ne vodi više kao država u kojoj se gotovo sva politička i administrativna moć slijeva u Beograd, nego kao federalna zajednica više snažnih regija. Fehlinger taj model javno opisuje kao način da se spriječi ono što on naziva scenarijem “ExSerbia”, upozoravajući da pretjerana koncentracija moći stvara nejednakost, podstiče političke tenzije i dodatno udaljava pojedine dijelove zemlje od državnog centra.
Po njegovom mišljenju, decentralizacija ne bi oslabjela Srbiju, već bi je učinila stabilnijom i otpornijom na krize.
Prema Fehlingerovom nacrtu, Srbija bi bila organizirana u devet federalnih regija, od kojih bi svaka imala znatno širu autonomiju nego što je to slučaj danas. U njegovom modelu navode se sljedeće regije: Vojvodina, Podunavlje/Beograd, Mačva–Podrinje, Stari Vlah, Šumadija, Sandžak, Timočka Krajina, Južno Pomoravlje i Pčinja. Ovakva podjela, kako tvrdi, trebala bi odražavati i historijske i ekonomske posebnosti područja, a ne samo trenutne administrativne linije.
Time bi se, prema njegovoj logici, stvorio okvir u kojem svaka regija može planirati razvoj u skladu sa svojim realnim potrebama.
Fehlinger svoj koncept ne predstavlja kao rušenje države, nego kao pokušaj da se ona sačuva kroz duboku reformu. Njegova ključna poruka glasi da je federalizam instrument opstanka, a ne uništenja. Po njemu, centralizam proizvodi sistem u kojem jedan dio zemlje dobija nesrazmjernu političku moć, dok drugi ostaju marginalizirani, što dugoročno vodi nezadovoljstvu i jačanju regionalnih podjela.
U takvom okviru, tvrdi on, stanovnici pojedinih područja ne bi više imali osjećaj da su samo pasivni promatrači odluka donesenih daleko od njih, nego aktivni sudionici upravljanja državom.
Posebno ističe da bi federalni sistem morao uključivati regionalne parlamente, stvarnu lokalnu samoupravu i fiskalnu odgovornost. Drugim riječima, regije bi imale mogućnost da same odlučuju o dijelu budžetskih prioriteta, infrastrukturi, obrazovanju, zdravstvu i razvojnim projektima, dok bi centralna vlast zadržala one funkcije koje pripadaju državi kao cjelini.
Fehlinger smatra da bi takav pristup omogućio ravnomjerniji ekonomski razvoj, ali i bolju zaštitu prava manjina, jer bi lokalne zajednice bile bliže građanima i bolje upoznate s njihovim stvarnim problemima.
U njegovim javnim nastupima često se može prepoznati i širi evropski okvir. Fehlinger ne govori samo o Srbiji kao izolovanom slučaju, nego je povezuje s idejom supsidijarnosti, odnosno principom da se odluke donose na najnižem mogućem nivou vlasti koji je sposoban da ih kvalitetno provede. U tom smislu, on svoj prijedlog predstavlja kao pokušaj približavanja Srbije evropskim političkim standardima.
Po njemu, budućnost zemlje nije u zatvaranju i rigidnoj kontroli, već u institucionalnoj fleksibilnosti, demokratskoj kulturi i trajnom pomirenju s okruženjem.
Ovakvi prijedlozi, međutim, gotovo uvijek izazivaju burne reakcije u regionu. U Srbiji se Fehlinger često doživljava kao provokativan glas koji nastupa s pozicije vanjskog posmatrača, ali s veoma konkretnim političkim ambicijama i jasnim ideološkim stavovima. Njegove ranije izjave, uključujući i one koje su se ticale prekrajanja granica i odnosa unutar Bosne i Hercegovine, već su izazivale osude zvaničnog Beograda.
Kritičari smatraju da njegove inicijative prelaze granicu analitičkog promišljanja i ulaze u prostor političkog inženjeringa, dok njegovi pristalice tvrde da je riječ o neprijatnim, ali korisnim upozorenjima o slabostima balkanskih sistema.
Važan dio ove priče je i činjenica da Fehlinger nastupa kao ličnost s ambicijom da se kandiduje za predsjednika Austrije, što njegovim izjavama daje dodatnu vidljivost u javnom prostoru. On svoje stavove ne iznosi samo kao komentator, već i kao politički aktivista koji se već godinama zalaže za snažnije povezivanje regiona s euroatlantskim strukturama.
Upravo zbog toga njegove poruke ne ostaju ograničene na akademske debate, nego ulaze u medijski i politički prostor Balkana, gdje se tumače kao dio šire lobističke kampanje u Bruxellesu.
Širi kontekst ove rasprave pokazuje koliko je pitanje ustavnog uređenja i dalje osjetljivo na prostoru Zapadnog Balkana. U državama nastalim raspadom Jugoslavije, teme poput decentralizacije, federalizacije, autonomije i prava manjina često imaju i snažnu historijsku i emocionalnu dimenziju. Zbog toga svaki prijedlog koji dolazi izvana, a naročito kada zadire u samu strukturu države, odmah postaje predmet političkih polemika.
Fehlingerov plan tako nije samo nacrt na papiru, nego i podsjetnik da su odnosi između centra i periferije i dalje jedno od najvažnijih pitanja u regionu.
Bez obzira na to da li će njegova ideja ikada dobiti ozbiljnu institucionalnu podršku, činjenica je da ona otvara pitanja koja se ne mogu lako ignorisati: kako balansirati između jedinstva države i lokalne autonomije, kako spriječiti pretjeranu koncentraciju moći i kako izgraditi sistem u kojem se svi dijelovi zemlje osjećaju ravnopravno. Upravo u tim dilemama leži razlog zbog kojeg Fehlingerovi nastupi redovno izazivaju pažnju.
Njegovi prijedlozi možda djeluju ekstremno, ali su istovremeno i podsjetnik da se rasprava o budućnosti Balkana i dalje vodi između naslijeđenih centralističkih modela i potrebe za dubljim reformama.
