Propisana rukja kao oslonac vjernika u liječenju bolesti
U savremenom vremenu, kada se ljudi sve češće oslanjaju na brza rješenja, različite preparate i metode koje se nude kao čudesni lijekovi, mnogi zaboravljaju da islam poznaje i jednu duboko ukorijenjenu praksu duhovnog liječenja poznatu kao rukja. To je liječenje učenjem Kur’ana, dova i zikrova koji su potvrđeni u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji.
Propisana rukja nije magija, nije praznovjerje i nije skup nejasnih rituala, nego čin iskrenog traženja pomoći od Allaha, dželle šanuhu, Uzvišenog koji daje bolest i koji daje lijek.
Mnogo ljudi zna za medicinske terapije, tablete, injekcije i razne oblike fizičkog liječenja, ali je manji broj onih koji poznaju da i Kur’an predstavlja lijek za tijelo i srce. Ovaj pristup ne treba posmatrati kao suprotnost savremenoj medicini, nego kao nadopunu i duhovni oslonac uz obavezno poduzimanje svih dozvoljenih medicinskih uzroka.
Islam ne podstiče zapostavljanje doktora, dijagnostike i stručne terapije, nego poziva da se čovjek liječi na više razina: tijelom, dušom i srcem. Zbog toga rukja zauzima posebno mjesto u islamskoj praksi, jer spaja vjeru, dovu i pouzdanje u Allaha sa konkretnim koracima koje čovjek može sam primijeniti.
Suština rukje je jednostavna: vjernik se okrene Allahu, uči ono što je vjerodostojno preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjeruje da ozdravljenje ne dolazi samo od sredstva, nego od Stvoritelja svih sredstava. Upravo zato rukja ne traži posebne „majstore“, zapisivače, nadriljekare niti neprovjerene posrednike. Potrebni su ispravna namjera, osnovno poznavanje kur’anskog učenja, iskrenost i čvrsto uvjerenje da je Allah taj koji liječi.
U tom smislu, rukja je dostupna svakom muslimanu koji zna učiti Kur’an i koji želi da svoju potrebu predstavi Allahu s punim povjerenjem.
Važno je naglasiti da rukja nema štetne nuspojave koje često prate pojedine lijekove ili neprovjerene tretmane. Ipak, to ne znači da čovjek treba odbaciti medicinsku pomoć. Naprotiv, islamsko učenje jasno podstiče traženje lijeka i korištenje provjerenih terapija.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Liječite se, o Allahovi robovi, jer Allah nije dao nijednu bolest a da za nju nije dao lijek, osim starosti.“ Ovaj hadis potvrđuje da je liječenje obaveza razuma i vjere, a rukja u toj slici predstavlja duhovni oslonac koji može biti izuzetno koristan, posebno kada se čovjek suočava s bolom, strahom, neizvjesnošću ili dugotrajnim oporavkom.
Vrste propisane rukje i način primjene
Propisana šerijatska rukja može se podijeliti na dvije osnovne vrste. Prva je rukja koja se uči na određeni dio tijela ili bolno mjesto, dok je druga ona koja nije vezana za konkretno mjesto boli, nego se uči bolesniku općenito radi zaštite, olakšanja i izlječenja. Obje vrste imaju svoje mjesto u tradiciji i obje se temelje na učenju Kur’ana, spominjanju Allaha i iskrenoj dovi.
Praksa je jednostavna, ali njena snaga leži u vjeri, disciplini i ponavljanju onoga što je šerijatski potvrđeno.
U prvoj vrsti rukje, čovjek može staviti ruku na bolno mjesto i proučiti dovu kojom traži zaštitu od zla bola: „Bismillahi euzu bi izzetillahi ve kudretihi min šerri ma edžidu min vedže‘i haza“, što znači: „S Allahovim imenom, utječem se Allahu, Njegovoj snazi i moći, od zla bola koji osjećam.“ Ova praksa se može ponoviti neparan broj puta, uz smirenost i prisutnost srca.
Bitno je da čovjek ne izgovara riječi mehanički, nego sa sviješću da mu se Allah obraća kroz dovu kao sredstvo milosti i utjehe.
Postoje i druge potvrđene formule, poput učenja „Bismillahi“ tri puta, a zatim dove: „Euzu bi izzetillahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhazir“, odnosno: „Utječem se Allahu, Njegovoj snazi i moći, od zla onoga što osjećam i onoga čega se pribojavam.“ Također se preporučuje da se desna ruka položi na bolni dio tijela i da se potare sedam puta uz dovu.
U nekim predajama spominje se i učenje Fatihe, što dodatno pokazuje koliko je ova sura, kao temelj kur’anske poruke, važna u duhovnom liječenju. Fatiha nije samo početak Kur’ana, nego i sadržaj koji sabire vjeru, hvalu, molbu i predanost.
U rukju spada i učenje sura El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, koje se prouče u šake, a zatim se njima potare oboljelo mjesto. Ove kratke sure imaju snažnu zaštitnu dimenziju jer čovjeka podsjećaju na Allahovu jedinstvenost, zaštitu od zla stvorenja, tamnih sila, zavisti i uroka. Učenje se može ponavljati ujutro i naveče, čime se stvara stalna duhovna zaštita.
Također, u praksi rukje spominje se i stavljanje ruke na čelo bolesnika te traženje bereketa i blagoslova, što dodatno naglašava brigu, suosjećanje i blizinu prema osobi koja trpi bol.
Rukja bez vezivanja za određeno mjesto boli
Druga vrsta rukje odnosi se na učenje dova i ajeta bez direktnog oslanjanja na bolno mjesto. To je naročito korisno kada bolest obuhvata cijelo tijelo, kada je osoba psihički iscrpljena ili kada nije moguće precizno odrediti izvor boli. Tada se može sjesti kraj bolesnika i proučiti dova u kojoj se moli Uzvišeni Allah, Gospodar veličanstvenog Arša, da podari izlječenje.
Ovakvo učenje ne samo da ima duhovni značaj, nego i snažan psihološki efekat, jer smiruje srce i vraća nadu onome ko trpi.
Među poznatim dovama nalazi se i molba kojom se traži ozdravljenje Allahovog roba, kao i zaštita od štete svakog stvorenja, od uroka, zavidnih pogleda i šejtanskih utjecaja. U ovakvim dovama je sadržana velika mudrost: čovjek priznaje svoju slabost, ali i Allahovu moć.
Isto tako, izuzetno je značajna i dova: „La be’se, tahurun inšaallah“, što znači: „Bit će dobro, ovo je, ako Bog da, čišćenje od grijeha.“ Ova rečenica bolesniku daje i nadu i smisao, jer bolest u islamskom pogledu nije samo iskušenje, nego i prilika za čišćenje, sabur i približavanje Allahu.
Treba također razumjeti da rukja nije rezervisana samo za „teške slučajeve“ ili bolesti koje medicina ne može odmah objasniti. Ona može biti dio svakodnevne duhovne higijene, baš kao što čovjek čisti tijelo vodom i njeguje zdravlje hranom. Na isti način, srce se čisti Kur’anom, jezik zikrom, a duša dovom. U tome leži velika snaga islamskog pogleda na zdravlje: fizičko i duhovno nisu odvojeni svjetovi, nego povezani aspekti ljudskog postojanja.
Kada je čovjek duhovno stabilan, često lakše podnosi i tjelesnu bol, a kada je bolestan, vjera mu pomaže da ne izgubi nadu.
Zbog svega toga, propisana rukja treba biti shvaćena kao sigurna, jednostavna i vjerodostojna metoda koja može biti snažna pomoć uz savremenu medicinu. Ona ne poziva na bježanje od doktora, nego na potpunije razumijevanje liječenja. Musliman se liječi tabletom kada treba, odlazi ljekaru kada je potrebno, ali i uči Kur’an, moli Allaha i traži Njegovu pomoć.
U tom spoju nauke i vjere, medicine i dove, nalazi se ravnoteža koja čovjeku daje i nadu i snagu.
Na kraju, rukja podsjeća vjernika da je Allahova milost šira od svakog ljudskog znanja i da su Kur’an, zikr i dova neiscrpni izvori utjehe, zaštite i liječenja. Ko se oslanja na Allaha iskreno, s čistim nijjetom i uz poduzimanje dozvoljenih uzroka, ne ostaje bez pomoći.
Zato je vrijedno da muslimani više uče o ovoj praksi, da je primjenjuju ispravno i da je ne miješaju s praznovjerjem, neprovjerenim običajima i štetnim praksama. Kur’an je lijek, a rukja je jedan od najljepših načina da se to iskustveno i duhovno potvrdi.
