Stevandićeve optužbe o Ustavnom sudu BiH otvorile novu političku raspravu u Republici Srpskoj
Izjava predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nenada Stevandića nakon sjednice Odbora za ustavna pitanja ponovo je skrenula pažnju na duboke političke i ustavne podjele u Bosni i Hercegovini. Stevandić je, komentarišući postupanje Ustavnog suda BiH po pitanju veta člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, rekao da se radi o, kako je naveo, presedanu i pokušaju rušenja Ustava na štetu jednog entiteta.
Takav ton dodatno je zaoštrio već napetu atmosferu oko odnosa između institucija na državnom i entitetskom nivou.
Prema njegovim riječima, činjenica da je Ustavni sud BiH uopšte prihvatio da razmatra ovo pitanje predstavlja, kako tvrdi, ozbiljan politički signal. Stevandić smatra da se do sada nije problematizovalo pravo veta člana Predsjedništva iz Republike Srpske i da bi svako drugačije tumačenje, po njegovom mišljenju, značilo odstupanje od dosadašnje ustavne prakse.
U tom kontekstu on ističe da se ne radi samo o pravnom pitanju, nego o, kako kaže, pokušaju da se mijenja ustavni poredak kroz institucije koje bi trebalo da ga štite.
Ovakve poruke dolaze u trenutku kada je politička scena u Bosni i Hercegovini i dalje duboko polarizovana. Ustavni sud BiH, kao najviša sudska instanca u pitanjima ustavnosti, redovno je predmet osporavanja od strane političkih aktera iz Republike Srpske, posebno kada odluke tog suda ne odgovaraju njihovim političkim stavovima.
Upravo zato Stevandićeva reakcija nije iznenađenje za one koji prate dugogodišnji spor oko nadležnosti, sastava i autoriteta ove institucije, ali je ipak važna kao pokazatelj smjera u kojem se kreće politički diskurs u RS-u.
Stevandić je u svom obraćanju otišao i korak dalje, tvrdeći da iza cijelog slučaja stoji i „mržnja“, koju je povezao s brojnim prijavama nastalim nakon izraza saučešća povodom smrti generala Ratka Mladića. Takvo povezivanje dodatno je izazvalo pažnju javnosti, jer se radi o osobi koja je pravosnažno osuđena za genocid i druge ratne zločine pred međunarodnim sudom.
Upravo ta činjenica predstavlja jednu od najosjetljivijih tačaka u političkom i društvenom životu Bosne i Hercegovine, budući da dio političkih predstavnika iz Republike Srpske i dalje odbija da se jasno distancira od glorifikacije Mladića.
U širem kontekstu, ovakve izjave ponovo otvaraju pitanje odnosa prema ratnoj prošlosti, odgovornosti političkih elita i načina na koji se javni prostor koristi za produbljivanje podjela. Dok jedni insistiraju na tome da je riječ o odbrani ustavnih prava Republike Srpske, drugi upozoravaju da se pod plaštom ustavne zaštite često pokušavaju relativizovati presude međunarodnih sudova i rehabilitovati ratni narativi.
Upravo zbog toga svaka izjava o Mladiću, bilo da dolazi iz lokalne vlasti, stranačkih struktura ili javnih institucija, dobija mnogo širi politički značaj nego što bi to bio slučaj u stabilnijem društvenom ambijentu.
Stevandić je također rekao da postoji sumnja kako određena podrška ovom procesu dolazi „spolja“, ali je naglasio da, prema njegovom mišljenju, tu podršku nisu pružile Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina. Ova tvrdnja ukazuje na širu geopolitičku dimenziju koju pojedini politički akteri u BiH često uvode u rasprave o unutrašnjim pitanjima.
Takvo pozivanje na vanjske centre moći služi i za dodatno dramatizovanje situacije, ali i za slanje političkih poruka domaćoj javnosti da se spor ne vodi samo unutar institucija, već i na međunarodnoj sceni.
Odbor za ustavna pitanja odgovorio Ustavnom sudu BiH
Sjednica Odbora Narodne skupštine Republike Srpske za ustavna pitanja održana je kako bi se pripremio odgovor Ustavnom sudu BiH u vezi sa zahtjevom predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića. Odbor je zauzeo stav da je Bećirovićev zahtjev nedopustiv i da Ustavni sud BiH, prema njihovom tumačenju, nema nadležnost da odlučuje o ovom pitanju.
Time je još jednom potvrđena politička linija institucija Republike Srpske koja osporava dio ovlasti državnih organa, posebno kada se radi o pitanjima za koja smatraju da zadiru u entitetske nadležnosti.
Bećirovićev zahtjev odnosi se na spor koji je nastao zbog odluke članice Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Željke Cvijanović i Narodne skupštine Republike Srpske. Riječ je o izjavi u kojoj je proglašena odluka Predsjedništva BiH o imenovanju članova Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, donesena bez konsenzusa, veoma štetnom po vitalne interese Republike Srpske.
Također je riječ i o odluci parlamenta kojim je potvrđena izjava članice Predsjedništva BiH iz Republike Srpske od 7. jula. Sve to pokazuje koliko je institucionalna komunikacija u BiH opterećena međusobnim osporavanjima i različitim interpretacijama nadležnosti.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, iako na prvi pogled tehničko i kulturno tijelo, u bosanskohercegovačkom političkom okviru vrlo često postaje predmet visokih političkih sporova. Odluke koje se tiču spomenika, identiteta i istorijskog naslijeđa nerijetko se tumače kroz prizmu etničkih i entitetskih interesa.
Upravo zbog toga i jedna administrativna ili proceduralna odluka može prerasti u ozbiljan ustavnopravni konflikt, naročito kada se u njega uključe Predsjedništvo BiH, Narodna skupština Republike Srpske i Ustavni sud.
U ovakvim okolnostima posebno je važno razumjeti da se spor ne vodi samo oko jedne odluke ili jednog veta, već i oko samog načina funkcionisanja države. Dok jedni insistiraju na očuvanju dejtonskog ustrojstva i entitetskih prava, drugi upozoravaju da se takvim pristupom blokira rad zajedničkih institucija i slabi državnost Bosne i Hercegovine.
Zbog toga svaki novi slučaj pred Ustavnim sudom postaje test ne samo za pravni sistem, već i za političku volju da se institucije poštuju bez obzira na to kome njihove odluke trenutno odgovaraju.
Stevandićeva poruka da se „neće podleći pritisku“ i da će se sačekati smirivanje situacije pokazuje da vlasti u Republici Srpskoj žele zadržati kontrolu nad političkim narativom i istovremeno ostaviti prostor za pregovore. Međutim, njegova izjava da će, ukoliko Ustavni sud BiH ne odbaci apelaciju, biti potrebno promijeniti i politički diskurs, sugeriše da je moguć i dalji rast napetosti.
Takva retorika obično ne doprinosi smirivanju odnosa, već produbljuje nepovjerenje među političkim akterima i među građanima koji već godinama žive u atmosferi stalnih institucionalnih sukoba.
Na kraju, cijeli slučaj ponovo potvrđuje da su pitanja ustavnosti, veta, vitalnog nacionalnog interesa i nadležnosti Ustavnog suda BiH i dalje među najosjetljivijim temama u zemlji. Svaka odluka u vezi s njima ima potencijal da izazove političku buru, medijske reakcije i nove podjele.
U takvom ambijentu, umjesto smirivanja tenzija, javni prostor se često koristi za dodatno zaoštravanje stavova, a građani ostaju taoci dugotrajnih sporova koji se ponavljaju iz ciklusa u ciklus, bez jasnog političkog dogovora o tome kako izaći iz stalne ustavne krize.
