Potresna svjedočenja Hawe Špiodić: Potočari, strah i sjećanje koje ne blijedi
Priče preživjelih iz jula 1995. godine i danas nose snažan emotivni teret, a jedno od najpotresnijih svjedočenja dolazi od Hawe Špiodić, koja je kao šesnaestogodišnjakinja preživjela pakao Srebrenice i Potočara. Njeno iskustvo ne govori samo o ličnoj tragediji, nego i o dubokoj rani koja i decenijama kasnije obilježava živote preživjelih, porodica ubijenih i cijelog društva u Bosni i Hercegovini.
U trenutku kada je pokušavala spasiti sebe i svoju mlađu sestru, Hawa je bila suočena s haosom, panikom, prijetnjom smrti i brutalnošću koja je nadilazila sve što dijete može razumjeti.
Govoreći o susretu s ratnim zločincem Ratkom Mladićem u Potočarima 11. jula 1995. godine, Hawa je podsjetila na atmosferu potpune nemoći i straha. Žene, djeca i stariji bili su okupljeni u nadi da će pronaći spas u autobusima koji su ih trebali prevesti prema teritoriji pod kontrolom Armije Republike BiH. Međutim, ta nada bila je prožeta panikom, neizvjesnošću i stalnim strahom da će svaki naredni trenutak donijeti nasilje.
Hawa je tada pokušavala ući u autobus zajedno sa svojom mlađom sestrom, bojeći se da će biti odvojena od nje ili odvedena na mjesto s kojeg nema povratka.
U svom svjedočenju naglasila je da je kao dijete osjećala da joj život visi o koncu. U gomili izbjeglica, među plačem, vrištanjem i komandama vojnika, pokušavala je ostati prisebna i zaštititi mlađu sestru. Posebno je bolno njeno sjećanje na trenutak kada su je, jer je na rukama nosila dijete svoje rođake, htjeli vratiti iz autobusa.
Taj detalj pokazuje koliko je tadašnji sistem ponižavanja bio detaljno organiziran: nije bilo dovoljno da bude dijete, nego je i sama činjenica da je nosila drugo dijete mogla postati razlog da bude odvojena i izložena novom nasilju. U takvim okolnostima svaka sekunda mogla je značiti život ili smrt.
Hawa je ispričala i kako je, nakon snažnog pritiska i intervencije jednog od srpskih vojnika, uspjela proći. Njene riječi otkrivaju koliko je sve bilo nestabilno i nepredvidivo: jedan glas je mogao značiti spas, a drugi kraj.
U toj konfuziji posebno je zapamtila i prisustvo Ljube Simića, oca njene najbolje prijateljice Ivane Simić, profesora iz Bratunca, za kojeg vjeruje da je možda reagovao ili je njegova blizina imala neki uticaj na ishod. Iako ne zna tačno šta se dogodilo, taj fragment njenog sjećanja pokazuje koliko su preživjeli često prepušteni nejasnim, nedovršenim uspomenama koje nikada ne dobiju potpuni odgovor.
Jedan od najstrašnijih trenutaka bio je kada je njenoj mlađoj sestri vojnik naredio da izađe iz autobusa. Hawa je tada pomislila da je više nikada neće vidjeti, strahujući da će je odvesti na ubistvo ili silovanje. Takve misli nisu bile plod mašte, nego realna odraz onoga što se tih dana događalo ženama i djevojčicama u Srebrenici.
Za mnoge od njih, gubitak kontakta s članom porodice značio je neizvjesnost koja se pretvarala u doživotnu traumu. Kada se sestra nakon desetak minuta vratila i rekla da ju je vojnik odveo da naspe vodu na izvoru, Hawa je osjetila olakšanje, ali i duboko uvjerenje da je svaka iduća sekunda mogla biti kobna.
U svom prisjećanju Hawa je istakla i nešto što dodatno boli sve koji su preživjeli genocid: činjenicu da i danas, nakon svega što je poznato o zločinima, postoje ljudi koji veličaju Ratka Mladića. To nije samo uvreda za žrtve, nego i opasna poruka za društvo, poruka da zločin može biti normaliziran ako se dovoljno dugo ponavlja kroz mržnju, negiranje i propagandu.
Hawa smatra da je posebno zastrašujuće to što Mladića podržavaju i generacije koje nisu bile rođene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, što govori o dubini problema s kojim se zemlja i dalje suočava.
Njen komentar da društvo „nije pomjereno ni truna” otvara šire pitanje suočavanja s prošlošću. U Bosni i Hercegovini memorija na genocid u Srebrenici nije samo lično sjećanje porodica, nego i test zrelosti institucija, obrazovnog sistema i javnog prostora. Kada mladi ljudi usvajaju poruke kojima se zločinci pretvaraju u heroje, to pokazuje da proces suočavanja s istinom nije završen.
Hawa upozorava da bi u slučaju novog rata posljedice mogle biti još gore, jer je mržnja i dalje prisutna, a društvo nije u dovoljnoj mjeri razvilo mehanizme da je zaustavi.
Hawa je govorila i o vlastitom pokušaju da preživi fizički i psihički. Na sebi je nosila više slojeva odjeće, nekoliko pantola i jakni, pokušavajući izgledati starije i ružnije kako bi smanjila rizik od silovanja i zlostavljanja. Taj detalj je bolno svjedočanstvo o tome koliko su žene i djevojčice morale mijenjati vlastiti izgled da bi povećale šanse za preživljavanje.
Na ljetnoj vrućini, pretrpana odjećom, osjećala se kao „medo”, ali je za nju to bila strategija preživljavanja, način da se sakrije ranjivost u trenutku kada su ljudska prava bila potpuno poništena.
Među prizorima koje nikada neće zaboraviti, Hawa je izdvojila i ženu koja je, slomljena traumom i očajem, skočila u rijeku i izvršila samoubistvo dok je ona bježala prema slobodnoj teritoriji. Takve scene nisu samo dio lične memorije, nego i kolektivnog sjećanja jednog naroda koji je svjedočio raspadu ljudskog dostojanstva pred vlastitim očima.
U tim trenucima smrt nije bila samo posljedica metka ili noža, već i posljedica neizdržive psihičke torture, beznađa i potpune bespomoćnosti.
Posebno bolna činjenica u Hawayinoj priči jeste i sudbina njene sestre Hasime, prve žene žrtve genocida koja je ukopana u Potočarima. Taj podatak snažno podsjeća da iza svake brojke stoji ime, porodica, život i prekinuta budućnost. Genocid u Srebrenici nije bio samo masovno ubijanje, nego i sistemsko uništavanje porodica, zajednica i sjećanja.
Zato su ovakva svjedočenja važna ne samo zbog prošlosti, nego i zbog budućnosti, jer podsjećaju koliko je lako kliznuti u ponavljanje zla ako se istina ne čuva, ne uči i ne brani.
Hawayina ispovijest ostaje snažno upozorenje da posljedice genocida ne prestaju onog trenutka kada oružje utihne. One žive u tijelu, u snovima, u svakom sjećanju na glasove, lica i prizore iz jula 1995. godine. Zato njene riječi imaju vrijednost daleko veću od jednog intervjua: one su dio moralne obaveze da se pamti, da se govori i da se ne dopusti zaborav.
Istina o Srebrenici nije samo historijska činjenica, nego i pitanje ljudske savjesti.
