Dodikova kampanja ponovo otvara poznate političke teme: Drina, Sarajevo i stari sporovi
Početak predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini, kao i mnogo puta do sada, nije donio iznenađenje kada je riječ o retorici Milorada Dodika i SNSD-a. Umjesto da se pažnja usmjeri na ono što građane Republike Srpske svakodnevno najviše pogađa — niske plate, rast cijena, odlazak mladih, stanje u zdravstvu i nesigurnost na tržištu rada — politička poruka iz Šamca ponovo je išla u smjeru dobro poznatih identitetskih i nacionalnih tenzija.
U prvom planu opet su se našli Drina, Sarajevo, Velika Britanija, Njemačka i Christian Schmidt, odnosno teme koje se u predizbornim obraćanjima često koriste za mobilizaciju biračkog tijela, ali rijetko nude rješenja za stvarne probleme života.
SNSD je kampanju za opće izbore otvorio velikim skupom, a Dodik je već na početku javnosti ponudio politički repertoar koji je u Republici Srpskoj prepoznatljiv gotovo po automatizmu. Njegova poruka da su „zagledani u Srbiju“, da im „smeta granica na Drini“ i da rade na tome da ona ne postoji, nije tek obična politička dosjetka.
Takva izjava nosi i snažnu simboliku, jer Drina nije samo rijeka nego i međunarodna granica između Bosne i Hercegovine i Srbije, što je ustavnopravna i međunarodna činjenica, a ne tema za predizbornu improvizaciju. Kada političar na visokoj funkciji govori o ukidanju granice, takva retorika prirodno izaziva zabrinutost, jer prelazi granice kampanjskog folklora i ulazi u prostor političke odgovornosti.
U javnom nastupu dodatno je privukla pažnju i poruka da se „ne voli Sarajevo“, „ne voli Britanija“, „ne voli Njemačka“ i „ne voli Šmit“. Takav način govora nije nov, ali je uvijek politički efektan u sredinama gdje se godinama njeguje osjećaj ugroženosti i sukoba sa vanjskim i unutrašnjim protivnicima.
Međutim, vrijedi postaviti jednostavno pitanje: ko je tačno to „mi“ u toj rečenici? Da li je iko pitao sve građane Republike Srpske da li dijele takav stav? Da li su konsultovani ljudi koji rade u Sarajevu, sarađuju sa partnerima u Njemačkoj ili imaju rodbinu u Velikoj Britaniji?
Kolektivno „ne volimo“ zvuči snažno na skupu, ali u političkoj stvarnosti to je opasna simplifikacija, jer nijedan narod niti zajednica nisu privatno vlasništvo jednog lidera ili jedne stranke.
Posebno je važan dio govora u kojem se Dodik osvrnuo na Ratka Mladića i poručio da srpskom narodu niko neće određivati koga će žaliti. Na prvi pogled, takva rečenica može zvučati kao odbrana prava na lični ili kolektivni osjećaj, ali u pravnom i historijskom smislu ona otvara mnogo dublju i ozbiljniju temu.
Ratko Mladić je pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred međunarodnim sudom za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. To nije politička interpretacija, nego sudski utvrđena činjenica. U tom smislu, svako relativiziranje presude ili insistiranje na emotivnoj reinterpretaciji presuđenih zločina predstavlja pokušaj pomjeranja fokusa sa odgovornosti na identitetsku mobilizaciju.
Upravo zato kampanja koja se oslanja na stalno prizivanje spoljnih neprijatelja i unutrašnjih prijetnji često ima istu funkciju: da građani manje govore o onome što ih neposredno boli. Kada su teme izbornih govora isključivo granice, nacije, narativi iz rata i sukobi sa međunarodnim akterima, onda u drugi plan padaju pitanja koja bi morala biti centralna za svaku ozbiljnu vlast. Kako zaustaviti odlazak mladih? Kako povećati kupovnu moć penzionera?
Kako smanjiti liste čekanja u bolnicama? Kako osigurati kvalitetnije obrazovanje i više radnih mjesta? O tim pitanjima nema mnogo spektakla, ali upravo ona odlučuju kvalitet života ljudi.
Zašto ovakva retorika i dalje prolazi kod dijela birača
Odgovor se dijelom krije u dugogodišnjem obrascu političke komunikacije na prostoru Bosne i Hercegovine. Kada se biračkom tijelu stalno nudi priča o ugroženosti, onda se politička odgovornost zamjenjuje emocionalnom lojalnošću. Građani se ne pozivaju da procijene rezultate vlasti po standardu života, već da se opredijele prema tome ko ih navodno brani od drugih.
To je efikasan, ali duboko problematičan model političkog nastupa, jer stvara atmosferu u kojoj je svaki pokušaj kritike vlasti lako predstavljiv kao napad na narod, identitet ili entitet.
U takvom okviru, i međunarodni akteri postaju pogodna meta. Njemačka i Velika Britanija nisu ovdje samo države, nego simboli spoljnog pritiska, dok je Christian Schmidt pretvoren u lice svih nezadovoljstava koja vlast želi pripisati stranom faktoru. Time se pažnja javnosti skreće sa domaćih pitanja i odgovornosti domaćih institucija. Umjesto razgovora o ekonomiji i reformama, dobija se politička scena na kojoj dominira konflikt sa svima koji nisu dio uskog narativa vlasti.
To je kampanja u kojoj je konflikt proizvod, a rješenje nije ni ponuđeno ni poželjno, jer bi rješenje automatski smanjilo potrebu za stalnom mobilizacijom.
Vrijedi podsjetiti i na širi kontekst Bosne i Hercegovine, jer se ovakve izjave ne mogu posmatrati izolovano. Država je složena, sa dubokim političkim podjelama, nedovršenim reformama i brojnim institucionalnim blokadama. U takvom ambijentu svaka zapaljiva izjava ima veći odjek nego u stabilnijim političkim sistemima. Zato je odgovornost političara, posebno onih koji imaju moć i dugogodišnji utjecaj, mnogo veća od pukog skupljanja aplauza na predizbornom skupu.
Njihove riječi oblikuju javni prostor, određuju ton debate i utiču na to da li će društvo ići prema smirivanju tenzija ili njihovom stalnom podgrijavanju.
Građanima su potrebni odgovori, a ne samo neprijatelji
Možda bi najveći politički izazov, ali i najveća politička hrabrost, danas bila da se kampanja vodi drugačije. Bez podizanja tenzija. Bez beskrajnog vraćanja na devedesete. Bez nabrajanja država i gradova koje „ne volimo“.
Građanima su mnogo bliži i važniji odgovori na pitanja koliko će koštati život naredne godine, hoće li biti bolje zdravstvene usluge, hoće li djeca imati uslove da ostanu u zemlji i da li će penzije i plate pratiti troškove života. To su teme koje ne izazivaju ovacije kao politički sukobi, ali upravo one određuju hoće li ljudi ostati ili otići.
Zbog toga je početak kampanje u Šamcu još jednom pokazao kako dio političke scene i dalje bira lakši put: umjesto programa, nudi se identitet; umjesto reformi, nudi se neprijatelj; umjesto planova, nudi se konflikt. A ipak, birači sve češće prepoznaju razliku između glasne politike i stvarnih rezultata. Upravo tu leži prostor za drugačiji politički govor, onaj koji neće živjeti od podjela nego od konkretnih mjera i mjerljivih obećanja.
To bi zaista bila nova vrsta kampanje u domaćoj politici — kampanja u kojoj su u prvom planu plate, škole, bolnice, putevi i budućnost, a ne spiskovi onih koje navodno ne volimo.
Izvori: ATV, Glas Srpske, Crna-Hronika i izvještaji sa predizbornog skupa SNSD-a u Šamcu. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati, a sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
