Potresna priča Mahmuda Ebu Fula: od ranjavanja do zatočeništva, sljepoće i borbe za opstanak u Gazi
Sudbina Mahmuda Ebu Fula iz Pojasa Gaze jedna je od onih priča koje otkrivaju koliko rat ne uništava samo domove, nego i tijela, porodice, zdravlje i dostojanstvo. Prije nego što je aktuelni rat 2023. godine potpuno razorio njegov svakodnevni život, Mahmud je već godinama nosio teret teških rana iz prethodnih sukoba.
Živio je sa roditeljima i šestoro braće i sestara u blizini bolnice Kemal Advan u Bejt Lahiji, na sjeveru Gaze, u prostoru gdje su i prije eskalacije nasilja ljudi živjeli pod stalnim pritiskom, nesigurnošću i oskudicom. Njegovo djetinjstvo i mladost obilježili su uslovi u kojima je preživljavanje često zavisilo od sreće, snalažljivosti i pomoći drugih.
Njegova tragedija, međutim, počinje mnogo ranije, tokom rata 2014. godine, kada je teško ranjen u zračnom napadu na pijacu u izbjegličkom kampu Džebalija. Geleri su mu nanijeli povrede od kojih se nikada potpuno nije oporavio. Zbog ozbiljnosti stanja proveo je tri mjeseca u bolnici en-Nedžah u Nablusu, gdje je nakon više operacija morao biti podvrgnut amputaciji noge.
Za mladog čovjeka to nije značilo samo gubitak udova, nego i dugogodišnju borbu sa bolovima, ovisnošću o tuđoj pomoći i ograničenom mogućnošću kretanja. Na povratku u Gazu dodatno je proživio poniženje kada je uhapšen na kontrolnom punktu Erez i dvije godine proveo u zatvoru Negev, što je njegov život zauvijek usmjerilo ka još težem i nesigurnijem putu.
Kada je u oktobru 2023. godine počeo novi rat, sjever Pojasa Gaze postao je područje intenzivnog razaranja. Porodična kuća Ebu Fulovih nalazila se u neposrednoj blizini bolnice Kemal Advan, pa je Mahmud svakodnevno svjedočio dolasku ranjenika, mrtvih tijela i potpunom haosu koji je vladao oko medicinske ustanove.
Umjesto zaštite, bolnica je postala mjesto gdje su se ljudi okupljali u očaju, jer su vjerovali da ih zidovi zdravstvene ustanove mogu makar privremeno sačuvati od bombi. Ubrzo je i ta nada nestala. Porodica je napustila svoj dom i sklonila se unutar bolnice, gdje su oko mjesec i po spavali u hodnicima, dok je granatiranje trajalo bez prestanka.
Takvi prizori postali su svakodnevica mnogih porodica u Gazi, ali je za Mahmuda, koji se i sam teško kretao na štakama, taj period bio posebno iscrpljujući i ponižavajući.
Nakon toga su se privremeno sklonili u kuću očeve porodice u izbjegličkom kampu Džebalija, gdje su ostali od decembra 2023. do kraja maja 2024. godine. Bio je to period obilježen glađu, žeđu i neizvjesnošću u potpuno blokiranom prostoru, gdje su osnovne namirnice postajale nedostižan luksuz. Mahmudova braća su svakog jutra išla u potragu za hranom, često bez garancije da će išta pronaći, dok je porodica živjela u stalnom strahu od novih udara.
U takvom okruženju siromaštvo više nije značilo samo nedostatak novca, nego i nemogućnost da se dođe do brašna, vode, goriva ili osnovnih lijekova. Rat je porodici Ebu Ful oduzeo sve ono što su godinama gradili, a ostavio ih je u borbi za još jedan dan života.
Situacija se dodatno pogoršala 6. oktobra 2024. godine, kada je počela nova invazija na kamp Džebalija. Bombardovanja i artiljerijski udari postali su još intenzivniji, a stanovnici su se ponovo našli u zamci bez sigurnog izlaza. Porodica je ponovo pobjegla u bolnicu Kemal Advan, vjerujući da će medicinska ustanova pružiti barem privremeni zaklon. Međutim, i tamo su ostali blokirani sve do 21. decembra 2024. godine, kada je bolnica potpuno opkoljena tokom sedmice dana.
Za ljude koji su već preživjeli raseljavanje, glad i gubitak doma, to je značilo još dublji strah i osjećaj da više nema mjesta na kojem bi mogli biti sigurni.
Prava golgota Mahmuda Ebu Fula kulminirala je 27. decembra 2024. godine. Prema njegovom svjedočenju, vojska je putem razglasa naredila svim muškarcima, ženama i djeci da izađu iz bolnice, osim pacijenata i medicinskih timova. Mahmud je izašao sa ostalima, iscrpljen, mršav i jedva pokretan na štakama.
Kada se približio vojnom kontrolnom punktu, pozvan je naprijed, naređeno mu je da se skine, a zatim su mu vojnici nasilno vezali ruke iza leđa i počeli ga brutalno tući, uključujući i udarce puškama. Šutirali su ga dok nije pao, gazili mu lice čizmama i ostavili ga da krvari iz nosa i lica, dok mu je vid postajao sve maglovitiji.
Taj trenutak nije bio samo fizički napad, nego i brutalno poniženje osobe koja se već godinama borila s posljedicama amputacije i ranjavanja.
Nakon toga su mu stavili povez preko očiju i zajedno s drugim pritvorenicima prebacili ga u područje Zikim na sjeveru Pojasa Gaze, odakle je autobusom odvezen u zloglasni pritvorski kamp Sde Teiman. Tamo je, kako opisuje, nasilje samo dobilo novu dimenziju. Jedan vojnik ga je udarao glavom o bok autobusa, dok su ga drugi tukli u prsa sve dok nije osjetio kao da mu pucaju rebra.
Zbog amputirane noge nije mogao sam ustati, pa su mu drugi pritvorenici pomagali da se podigne. U pojedinim trenucima, kaže, bio je uvjeren da će umrijeti pod udarcima. U Sde Teimanu je proveo šest mjeseci u gotovo neprekidnom mučenju: premlaćivanju, uskraćivanju pomoći, ponižavanju i trajnom strahu. Takvi uslovi, po mnogim izvještajima o pritvorskim centrima tokom rata, nisu izuzetak nego dio šire slike o sistematskom zlostavljanju pritvorenika.
Jedan od najtežih trenutaka dogodio se tokom ispitivanja, kada ga je oficir obavještajne službe Shin Bet pitao kako je izgubio nogu. Nakon što je objasnio da je riječ o posljedici zračnog napada iz 2014. godine, ispitivač ga je optužio za saradnju s otporom. Mahmud je tada, prema vlastitim riječima, pokušao objasniti apsurd takve optužbe: kako bi amputirac koji jedva stoji i hoda mogao biti povezan s bilo kakvom vojnom aktivnošću?
Odgovor je bio novi napad. Udaren je u amputiranu nogu dok nije prokrvarila, a zatim i u lice, nakon čega je izgubio svijest. Kada se probudio, nije vidio ništa. Nije mogao otvoriti oči i osjećao je bol koja je ukazivala da je izgubio vid.
Još strašnije je bilo to što mu je, kako tvrdi, osoba koja se predstavila kao ljekar na arapskom rekla da je slijep i da više nikada neće progledati. Umjesto liječenja, dobio je novo poniženje i povratak u isti sistem zatvora i nasilja.
Uslijedio je dodatni period izolacije i dehumanizacije. Nakon povratka u logor, vojnici su ga vukli po zemlji i zatvorili u usku ćeliju nalik na mrtvački sanduk. U toj skučenoj prostoriji proveo je dane bez hrane i sa vrlo malo vode. Kada bi zatražio pomoć, stražari bi otvarali vrata samo da ga ponovo pretuku.
Nije mu bilo dopušteno ni da normalno obavi nuždu, pa je na kraju bio prisiljen mokriti u odjeću. U takvom prostoru, bez zraka, svjetla i mogućnosti da zna je li vani dan ili noć, osjećao je da mu je oduzeto posljednje što čovjeku ostaje — dostojanstvo.
Kasnije je vraćen u zajedničku ćeliju, ali je zbog sljepoće, amputacije i teških povreda postao potpuno zavisan od drugih pritvorenika, čak i za osnovne stvari poput pranja ruku, odlaska do toaleta i hranjenja.
Nakon šest mjeseci u Sde Teimanu prebačen je u zatvor Ofer, gdje su zlostavljanja nastavljena kroz batine, napade pasa i prijetnje. U očajničkom pokušaju da dobije medicinsku pomoć stupio je u štrajk glađu, ali ni to nije dovelo do pregleda ili liječenja. Tek kada je zaprijetio da će sebi oduzeti život, jedan oficir mu je obećao pomoć, ali obećanje nikada nije ispunjeno. Tek 10. oktobra 2025.
godine, nakon što su predstavnici Crvenog križa obavijestili pritvorenike da je proglašen prekid vatre, Mahmud je pušten. Iz Ofera je privremeno prebačen u Negev, potom na prelaz Kerem Ebu Salem, a odatle u Gazu, gdje je zbrinut u bolnici Nasser u Han Junisu. Tamo ga je dočekala porodica, ali u stanju teške fizičke iscrpljenosti, s trajnim posljedicama mučenja i potpunim gubitkom vida.
Danas Mahmud Ebu Ful živi sa porodicom u izbjegličkom šatoru na plaži ez-Zavejda, jer im je kuća uništena u ratu. I dalje trpi nesnosne bolove u leđima, a oči su mu stalno upaljene i osjetljive. Potražio je pomoć u više zdravstvenih ustanova, uključujući Američku bolnicu, bolnicu Hamed i očnu bolnicu u gradu Gazi, ali ljekari su potvrdili da u Pojasu Gaze nema adekvatnog liječenja za njegovo stanje.
Preporučili su hitan odlazak na liječenje u inostranstvo, što je još jedan podsjetnik na duboku zdravstvenu katastrofu u Gazi, gdje ranjenici i hronično oboljeli često ostaju bez stvarne šanse za oporavak. Priča Mahmuda Ebu Fula tako postaje više od ličnog svjedočenja: ona govori o cijeni rata koju plaćaju najranjiviji, o sistemskom ponižavanju i o borbi za dostojanstvo u okolnostima u kojima je i samo preživljavanje postalo svakodnevni podvig.
