Nenad Čanak o Mladiću, Srbiji i regionu: političke poruke, pravne posljedice i evropski kontekst
Najave oko komemoracije i sahrane Ratka Mladića, otkazivanje posjete evropske komesarke za proširenje Marte Kos Srbiji, kao i odnosi vlasti u Beogradu prema Evropskoj uniji i Rusiji, otvorili su niz pitanja koja se ne tiču samo dnevne politike, nego i dubokih, dugoročnih odnosa u regionu.
O tim temama, ali i o predstojećim izborima u Srbiji, studentskom pokretu i političkoj atmosferi u Bosni i Hercegovini, govorio je Nenad Čanak, nekadašnji lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, gostujući u emisiji Dan uživo na N1 televiziji.
Čanak je, već na početku razgovora, zauzeo vrlo oštar ton prema dešavanjima u Srbiji nakon smrti pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Prema njegovom mišljenju, način na koji dio političkog establišmenta i javnosti reaguje na Mladićevu smrt predstavlja nastavak dugogodišnje prakse izokretanja činjenica, stvaranja političkih mitova i građenja identiteta na negiranju presuda međunarodnih sudova.
Posebno je insistirao na tome da je Mladić pravosnažno presuđen kao ratni zločinac, što, kako je rekao, ostaje neizbrisiva činjenica bez obzira na pokušaje da se njegovo ime predstavi kroz drugačiji narativ.
Prema Čanku, jedan od najproblematičnijih obrazaca u srbijanskoj politici jeste borba protiv tvrdnji koje nikada nisu zvanično izrečene od strane međunarodne zajednice, već se najčešće proizvode unutar samog režima kao sredstvo mobilizacije javnosti. Kao primjer naveo je kampanju sa porukom „Srbi nisu genocidan narod“, tvrdeći da niko izvan političkog vrha Srbije nikada nije tako formulisao kolektivnu osudu naroda, već da se radi o konstrukciji koja služi unutrašnjoj političkoj upotrebi.
Po njegovoj ocjeni, ta vrsta retorike nije samo pogrešna, nego i opasna, jer skreće pažnju sa konkretnih presuda, odgovornosti pojedinaca i državnih struktura koje su bile uključene u ratne zločine.
U tom kontekstu Čanak je podsjetio i na višedecenijski zvanični stav Srbije da nije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. Upravo tu vidi najveći politički paradoks: s jedne strane, država godinama tvrdi da nije imala nikakve veze s ratom u BiH, a s druge strane, kako kaže, sada se u Srbiji s državnim počastima govori o sahrani čovjeka koji je presuđen za genocid.
Za njega je to više od simboličnog čina; to je, kako je naglasio, politički signal koji ruši zvaničnu priču o odsustvu bilo kakve uloge Srbije u bosanskom ratu.
Čanak je posebno ukazao na pitanje finansiranja Mladićeve vojske, insistirajući da se tu ne može govoriti o izolovanom djelovanju van državne podrške. Po njegovim riječima, dokumentacija o finansiranju, administrativnim i vojnim vezama sa Beogradom jasno pokazuje da je postojala direktna povezanost između vojnih struktura i institucija tadašnje Srbije.
Takve tvrdnje, kako je naveo, ne predstavljaju političku interpretaciju, već ulaze u sferu činjenica koje se mogu provjeravati kroz arhive, sudske presude i službenu dokumentaciju. Upravo zbog toga, smatra on, svako insistiranje na tome da Srbija nije bila uključena u rat u Bosni i Hercegovini postaje sve teže održivo.
Jedna od najvažnijih poruka iz njegovog istupa odnosi se na potencijalne pravne posljedice za Srbiju. Čanak je iznio stav da bi Bosna i Hercegovina, nakon smrti Ratka Mladića i svega što je vezano za njegov status u Srbiji, mogla mnogo snažnije pokrenuti pitanje međunarodne odgovornosti Srbije za ratnu štetu.
Po njemu, sama činjenica da se osuđeni počinilac genocida u jednoj državi ispraća i sahranjuje u drugoj, uz elemente državnog učešća ili počasti, može biti snažan dokaz u eventualnim sporovima pred međunarodnim sudovima. U njegovoj procjeni, to dodatno otvara vrata argumentaciji da je Srbija bila agresor u Bosni i Hercegovini.
Na pitanje da li takav čin može značiti i svojevrsno priznanje agresije, Čanak je odgovorio bez zadrške da je to, prema njegovom mišljenju, potpuno jasno. Naglasio je da je teško objašnjivo kako država koja se godinama poziva na vlastitu nevinost može pružiti najviše državne počasti osobi osuđenoj za genocid, i to uprkos činjenici da je postojala jasna administrativna i politička veza s tom osobom.
Kao dodatni argument naveo je i činjenicu da je Mladić bio penzionisan kroz sistem Vojske Srbije, što, po njemu, dodatno kompromituje zvaničnu verziju događaja i podstiče pitanje odgovornosti institucija koje su djelovale u tom periodu.
Osim pitanja ratne prošlosti, razgovor se dotakao i šireg političkog okvira u kojem se Srbija trenutno nalazi. Tenzije sa Evropskom unijom, odnos prema Moskvi, unutrašnji politički pritisci i sve glasniji studentski i građanski protesti stvaraju atmosferu u kojoj se, prema ocjeni mnogih analitičara, vlasti sve teže oslanjaju na stabilan politički narativ.
Otkazivanje posjete Marte Kos samo je dodatno pojačalo utisak da su odnosi Beograda i Brisela u osjetljivoj fazi, a Čanak je takvu situaciju posmatrao kroz prizmu dugogodišnjeg balansiranja vlasti između evropskih integracija i oslanjanja na nacionalističke i proruske poruke.
U njegovom nastupu posebnu težinu imalo je i podsjećanje da političke odluke nisu izolovane od historijskog naslijeđa. Prema toj logici, današnje poruke o komemoracijama, sahranama, odnosu prema ratnim zločincima i reinterpretaciji prošlosti ne tiču se samo jednog događaja, nego određuju kako država vidi samu sebe, svoje susjede i međunarodni poredak.
Čanak je upravo tu prepoznao najveći problem Srbije: nesposobnost da se napravi jasan otklon od ratnih politika devedesetih i da se institucije usmjere ka odgovornosti, a ne ka simboličkoj rehabilitaciji osuđenih figura.
Istovremeno, bosanskohercegovački politički kontekst ostaje osjetljiv, jer svaka poruka iz Beograda ima odjek i preko granice. Zbog toga se pitanje Mladićeve smrti i sahrane ne može posmatrati samo kao unutrašnje pitanje Srbije, nego i kao događaj koji potencijalno utiče na međudržavne odnose, na povjerenje među narodima i na pravni i politički položaj Bosne i Hercegovine u budućnosti.
U tom smislu, Čankove izjave predstavljaju mnogo više od komentara dnevne politike: one su podsjetnik da se bez istinskog suočavanja s prošlošću region teško može kretati prema stabilnijoj i odgovornijoj budućnosti.
U vremenu kada se u javnom prostoru sve češće prepliću izborni interesi, historijski revizionizam i geopolitičke kalkulacije, ovakvi nastupi otvaraju prostor za ozbiljniju raspravu o tome gdje završava politička propaganda, a gdje počinje odgovornost države. Upravo zato tema Ratka Mladića, bez obzira na njegovu smrt, ostaje jedna od najosjetljivijih tačaka u odnosima Srbije, Bosne i Hercegovine i šireg regiona.
A dok god institucije ne budu spremne da jasno razlikuju činjenice od manipulacije, ova pitanja će se vraćati u javnost sa istom, ako ne i većom snagom.
