Washington razmatra nove udare u području Hormuškog moreuza dok raste napetost s Iranom
Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa ponovo razmatra mogućnost ograničenih vojnih udara na iranske položaje u osjetljivom području Hormuškog moreuza, jednom od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu.
Prema navodima američkog portala Axios, koji se poziva na tri zvaničnika iz Sjedinjenih Američkih Država, plan je razvijan unutar američke vojne komande tokom prethodne sedmice, a njegov fokus nije na široj vojnoj kampanji, nego na preciznim udarima koji bi oslabili iranske sposobnosti za nadzor i napad na brodove u tom području.
Prema istim informacijama, potencijalne mete uključivale bi radarske sisteme, protuzračnu odbranu i protubrodsku raketnu infrastrukturu koju Teheran nastoji ponovo uspostaviti nakon ranijih napada i oštećenja. Takvi sistemi imaju ključnu ulogu u iranskoj strategiji kontrole Hormuza, jer omogućavaju praćenje brodskog saobraćaja i, u slučaju sukoba, stvaranje pritiska na trgovačke i vojne plovne puteve koji prolaze kroz ovaj uski morski prolaz između Irana i Omana.
Plan je, navodno, izradila američka Centralna komanda (CENTCOM) uz podršku ministra odbrane Petea Hegsetha. Ipak, Trump ga nije odobrio prije posljednje razmjene vatre između američkih i iranskih snaga. To znači da se, uprkos vojnom planiranju, još uvijek ne radi o donesenoj političkoj odluci.
U američkom sistemu, takva razlika je presudna: vojni vrh može pripremiti više scenarija, ali konačna riječ pripada predsjedniku, koji mora procijeniti da li će svaki naredni udar smanjiti ili, naprotiv, dodatno rasplamsati sukob.
Zašto je Hormuški moreuz toliko važan
Hormuški moreuz nije samo regionalno pitanje, nego jedna od ključnih tačaka globalne energetske sigurnosti. Kroz njega prolazi ogroman dio svjetskog izvoza nafte i prirodnog plina, zbog čega svaka prijetnja sigurnoj plovidbi ima direktne posljedice na međunarodna tržišta. Kada raste napetost u ovom području, cijene energenata obično reaguju gotovo odmah, a rastu i troškovi transporta, osiguranja i logistike za kompanije koje zavise od stabilnih pomorskih ruta.
Upravo zbog toga američki stratezi Hormuz posmatraju kao prostor u kojem se lokalni vojni potezi vrlo brzo pretvaraju u globalni problem. Ako Iran obnovi sposobnost da prati i gađa brodove, to ne bi ugrozilo samo američku vojsku, nego i komercijalne tankere, međunarodne trgovačke lance i ekonomije koje zavise od energenata sa Bliskog istoka.
Zato Washington godinama pokušava ograničiti iranske kapacitete u toj zoni, i to ne samo kroz sankcije i diplomatski pritisak, nego i kroz povremene vojne operacije.
Jedan američki zvaničnik, prema navodima Axiosa, objasnio je logiku mogućih udara kao pokušaj periodičnog uništavanja obnovljenih iranskih kapaciteta prije nego što ponovo postanu ozbiljna prijetnja. Drugim riječima, cilj nije nužno ulazak u otvoreni rat velikih razmjera, već održavanje iranskih vojnih sredstava na nivou na kojem ne mogu efikasno ugroziti plovidbu i američko prisustvo u regionu. To je tipičan primjer tzv.
strategije ograničenog pritiska, koja se oslanja na brzinu, preciznost i odabir uskih ciljeva.
Nedavna razmjena vatre povećala je rizik od šire eskalacije
Situacija se dodatno zakomplikovala nakon posljednjeg direktnog sukoba između američkih i iranskih snaga. Američka vojska je 30. augusta pogodila iranske raketne lansere na ostrvu Larak, nakon što je CENTCOM saopćio da su iranske snage pripremale postavljanje mina u Hormuškom moreuzu. Ta operacija pokazuje da Washington već djeluje preventivno kada procijeni da bi Iran mogao ugroziti prolazak brodova ili pokušati postaviti fizičke prepreke u pomorskom koridoru.
Iran je na to odgovorio raketnim napadom na američku bazu u Jordanu. Jordanska vojska saopćila je da je presrela osam projektila, čime je spriječen još veći incident. Iako je napad bio ograničen, sama činjenica da je do razmjene vatre došlo govori o tome da su obje strane već duboko u spirali uzajamnog pritiska. U takvom kontekstu i relativno mali udar može imati posljedice koje prelaze njegove neposredne vojne efekte.
To je jedan od razloga zbog kojih se u Washingtonu sada ozbiljno preispituje da li dosadašnja strategija odvraćanja daje rezultate. Ako Iran brzo obnavlja sisteme koji mu omogućavaju kontrolu nad moreuzom, američki zvaničnici mogu zaključiti da je potrebna nova faza djelovanja. Međutim, svaka nova akcija nosi i novu nepoznanicu: da li će Teheran odgovoriti jače nego ranije i da li bi regionalni sukob mogao izaći izvan kontrolisanih okvira.
Trump pred politički i vojni osjetljivom odlukom
Upravo je zato pitanje predsjedničke odluke centralno u cijeloj priči. Postojanje plana ne znači i njegovo izvođenje. Prema dostupnim informacijama, Donald Trump još nije odobrio novu operaciju, a Bijela kuća se nije zvanično oglasila o izvještaju. To ostavlja prostor za različita tumačenja: od toga da se plan koristi kao sredstvo pritiska, do toga da je riječ o stvarnoj opciji koja čeka trenutak političke procjene.
Trump se, prema svemu sudeći, nalazi pred dilemom koja nadilazi samo vojnu logiku. Ako ne reaguje, Iran bi mogao nastaviti obnavljati kapacitete u zoni Hormuza i postepeno jačati svoju sposobnost da ugrozi plovidbu. Ako naredi nove udare, rizikuje da otvori prostor za iransku odmazdu protiv američkih baza, brodova ili saveznika u regionu. U oba slučaja, posljedice mogu biti ozbiljne, a politička odgovornost velika.
Američki vojni i sigurnosni krugovi zato sada pažljivo prate kretanja na terenu. U ovakvim situacijama često presudnu ulogu imaju obavještajni podaci, procjena namjera protivnika i analiza koliko je neka iranska sposobnost zaista obnovljena, a koliko je riječ o simboličnom ili ograničenom kapacitetu. Ako se procijeni da Teheran može ozbiljno ugroziti tankerima i vojnim brodovima, pritisak na Bijelu kuću da odobri akciju vjerovatno će rasti.
Opasnost od nove spirale sukoba u regionu
Najveći problem ovakvih planova jeste to što ograničeni udari rijetko ostaju zaista ograničeni. I kada je početna namjera da se uništi samo jedan radar, lansirna rampa ili protivbrodski sistem, druga strana to može protumačiti kao širi pokušaj slabljenja i poniženja. U tom slučaju odgovor može uslijediti brzo, a američki odgovor na taj odgovor može ponovo podići nivo nasilja. Tako se stvara lanac eskalacije koji je teško prekinuti.
U praksi, svaka nova vojna akcija u ovom dijelu Bliskog istoka ima i diplomatsku dimenziju. Ona utječe na odnose SAD-a s regionalnim partnerima, na stabilnost tržišta, ali i na unutrašnju američku političku scenu, gdje se vojna odlučnost često mjeri kroz prizmu izbora i javnog mnijenja. S druge strane, Iran pokušava pokazati da ne odustaje od svojih sigurnosnih poluga u zoni koja mu je geostrateški izuzetno važna.
Zbog toga je cijela situacija oko novog američkog plana mnogo više od obične vojne vijesti. Riječ je o testu granica odvraćanja, o borbi za kontrolu nad jednom od najvažnijih svjetskih pomorskih arterija i o pitanju koliko daleko su obje strane spremne ići prije nego što procijene da je cijena sukoba prevelika.
U narednim danima bi odluka iz Washingtona mogla pokazati da li Amerika bira dodatni pritisak ili pokušaj zadržavanja krhke ravnoteže u regionu koji je ionako prepun eksplozivnih tačaka.
Izvori: Axios, Associated Press, Reuters, Anadolu Agency.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
