Porodica Dervić nakon 24 godine u Americi izabrala povratak u Tomislavgrad
Dok se krajem ljeta brojni iseljenici vraćaju u zemlje u kojima rade, školuju djecu ili grade karijere, porodica Dervić izabrala je potpuno drugačiji put. Umjesto ponovnog odlaska u Sjedinjene Američke Države, Alen Dervić, njegova supruga Dženita i njihovo troje djece odlučili su započeti novo životno poglavlje u Tomislavgradu, mjestu iz kojeg je njihov porodični put i krenuo.
Nakon više od dvije decenije provedenih u Americi, ova odluka nije došla preko noći, nego kao rezultat dugog razmišljanja, životnog iskustva i želje da se porodica vrati korijenima.
Za mnoge porodice iz Hercegovine i šireg prostora BiH, odlazak u inostranstvo značio je traženje sigurnosti, boljih plata i više mogućnosti za djecu. Porodica Dervić je upravo kroz takvu priču prošla, ali je na kraju zaključila da se vrijednosti koje su im najvažnije ne mjere samo novcem i pogodnostima.
Kako ističu, Amerika im je pružila mnogo toga, od rada i iskustva do prilike za bolji život, ali je povratak u rodni kraj donio osjećaj mira i bliskosti koji je teško pronaći daleko od doma.
Alen je u Sjedinjenim Američkim Državama proveo 24 godine, a tokom tog perioda prošao je put kakav poznaje veliki broj naših ljudi u dijaspori. Radio je različite poslove, prilagođavao se novom sistemu, jeziku i ritmu života, te godinama gradio egzistenciju daleko od porodice i zavičaja. Njegov povratak u Tomislavgrad nije samo individualna odluka, nego i porodična poruka da se domovina ne zaboravlja, čak i onda kada život dugo vodi drugim putem.
Kako je sam rekao u razgovoru za portal Tomislavcity, odluka je sazrijevala godinama i bila je duboko povezana s razmišljanjem o tome gdje djeca trebaju odrastati.
Želja da djeca odrastaju u mirnijem okruženju
Jedan od ključnih razloga povratka porodice Dervić bila je želja da njihova djeca odrastaju u sredini koju roditelji doživljavaju kao sigurniju, smireniju i bližu porodičnim vrijednostima. Alen i Dženita naglašavaju da im nije bila namjera da djecu odvoje od svijeta, nego da im prvo pruže stabilne temelje, bliskost s porodicom i odgoj u okruženju u kojem se bolje osjeća zajedništvo.
Za njih je Tomislavgrad više od mjesta stanovanja – to je prostor u kojem djeca mogu upoznati vlastito porijeklo, jezik i običaje.
U razgovoru o svom izboru Alen je poručio da bi svima koji razmišljaju o selidbi savjetovao da djecu prvo odgajaju kod kuće, a tek kasnije ih puste u svijet. Ta rečenica oslikava njegovu životnu filozofiju: najprije izgraditi identitet, a potom širiti vidike.
U vremenu kada mnoge porodice odlaze tragajući za boljim uslovima, njihova priča podsjeća da se i u povratku može pronaći snaga, naročito kada je riječ o odrastanju djece u okruženju koje njeguje bliske porodične odnose.
Njihovo troje djece uskoro će prvi put sjesti u školske klupe u Tomislavgradu. To za porodicu znači mnogo više od običnog upisa u školu, jer predstavlja početak prilagodbe na potpuno novu svakodnevicu. Djeca će učiti i živjeti između dva jezika, dva kulturna iskustva i dva različita načina života.
Zato porodica sada nastoji što više usavršiti jezik i naviknuti se na ritam lokalne zajednice, kako bi prelazak iz Amerike u Bosnu i Hercegovinu bio što lakši i prirodniji.
Put od Tomislavgrada do Pittsburgha i natrag
Priča porodice Dervić u Americi počinje u martu 2001. godine, kada su se preselili u Pittsburgh, u saveznoj državi Pennsylvania. Odluku o odlasku donio je Alenov otac Derviš, kao i mnogi drugi ljudi iz ovih krajeva koji su tada tražili novu šansu preko okeana. Dok su neki odlazili prema skandinavskim zemljama, poput Norveške, porodica Dervić se odlučila za Sjedinjene Američke Države, vjerujući da će tamo pronaći sigurniju budućnost.
Alen je tada bio još srednjoškolac i upravo je u tom osjetljivom životnom periodu morao naučiti kako izgleda prilagođavanje novom svijetu.
Takva iskustva ostavljaju dubok trag. Mnogi mladi ljudi koji su sa porodicama otišli u inostranstvo sjećaju se početaka kao vremena borbe, neizvjesnosti i učenja iz dana u dan. Alen je kroz godine pokazao upornost i spremnost da radi različite poslove kako bi izgradio stabilan život. Bio je angažiran u održavanju vrtova, pranja suđa i pripremanja pizza, a kasnije se sve više usmjerio prema kulinarstvu.
Prije nego što je odlučio da se vrati u domovinu, pokrenuo je i vlastitu taxi službu, što govori o njegovoj poduzetnosti i želji da sam gradi svoj put.
Život u Americi, međutim, nije bio bez izazova. Iako je pružao prilike, donosio je i napore koji se ne vide uvijek izvana. Alen posebno ističe da mu je teško padala klima, naročito ljetne vrućine koje su u pojedinim dijelovima SAD-a bile gotovo nepodnošljive. “Od maja do septembra su velike vrućine, na kojima ne možeš disati”, prisjeća se.
Upravo takvi svakodnevni detalji često utiču na životne odluke više nego što ljudi na prvi pogled misle, jer dom nije samo posao i plata, nego i osjećaj da tijelo i duh mogu normalno funkcionirati.
Teška iskustva s olujama i životom daleko od doma
Porodica je tokom života u Americi osjetila i drugu stranu tamošnjeg svakodnevnog života – prirodne nepogode, nagle promjene i nesigurnost. Godine 2014. Alen se, zbog prijatelja, preselio u New Orleans u Louisiani, ali ni tamo nisu bili pošteđeni problema. Nakon dvije snažne tropske oluje morali su privremeno otići na Floridu, a po povratku su zatekli kuću u teškom stanju: oštećen krov, srušene električne stubove i dom bez struje.
Takvi trenuci pokazuju koliko život iseljenika može biti nestabilan, čak i kada se na prvi pogled čini uspješnim i uređenim.
Dženita je u tom periodu gradila svoje iskustvo kroz posao u hotelijerstvu, restoranima i dječijim vrtićima. I ona je, kao i mnoge žene iz naših krajeva u dijaspori, nosila veliki dio porodičnog tereta, balansirajući između posla, brige o djeci i prilagođavanja novoj sredini.
Takav život zahtijeva mnogo strpljenja i snage, a upravo to je porodici pomoglo da izdrži sve izazove do trenutka kada su odlučili da se vrate tamo gdje će, kako kažu, konačno živjeti bez stalnog osjećaja udaljenosti od zavičaja.
Njihova djeca su u Americi postizala odlične rezultate u školovanju. Prema riječima porodice, neki od njih bili su i proglašavani učenicima svojih škola, a imali su priliku učestvovati na takmičenjima iz engleskog jezika u privatnim obrazovnim ustanovama. To pokazuje da povratak nije bio posljedica neuspjeha, nego svjesne odluke da se uspjeh nastavi graditi u drugačijem ambijentu. Drugim riječima, porodica nije bježala od Amerike, nego se vraćala sebi.
Novi početak u zemlji bližih odnosa i kraćih udaljenosti
Nakon povratka u Tomislavgrad, porodica posebno naglašava razliku u svakodnevnom životu. Ono što im je najviše nedostajalo u Americi jeste osjećaj da je sve udaljeno i da bez automobila gotovo ništa nije moguće obaviti. U Tomislavgradu im je, kako kažu, sve bliže, jednostavnije i prirodnije. Ta vrsta praktičnosti u malim sredinama često znači mnogo, jer se život odvija sporije, ali i povezanije, uz više susreta, razgovora i susjedskih odnosa.
U njihovom domu već se osjeća nova energija. Dječiji glasovi ispunjavaju kuću i dvorište, a svakodnevni razgovor se odvija na spoju engleskog i maternjeg jezika. To je tipična slika mnogih povratničkih porodica: u jednom prostoru susreću se dva svijeta, dva iskustva i dvije navike. Za Derviće je upravo to bogatstvo, a ne prepreka.
Njihova djeca će kroz školu, porodicu i komšiluk postupno usvajati lokalni način života, dok će istovremeno nositi sa sobom i iskustvo odrastanja u Americi.
Porodica ne krije da će prilagodba trajati. Ipak, njihova odluka govori o povjerenju u budućnost i o uvjerenju da se život može graditi i u rodnom kraju, pod uslovom da postoji volja, rad i spremnost na promjene. Alenov stariji brat i njegova supruga Amber i dalje ostaju u Americi, ali to ne mijenja činjenicu da je jedna grana porodice već krenula drugim putem.
Oni koji ostaju preko okeana, kao i oni koji se vraćaju, dijele istu priču o pripadanju i traženju mjesta koje se može nazvati domom.
Porodica Dervić vjeruje da će i narednog ljeta njihovi rođaci ponovno posjetiti Tomislavgrad, ali ovog puta neće doći u praznu kuću. Dočekat će ih Alen, Dženita, njihova djeca i jedno novo poglavlje života koje su odlučili pisati tamo gdje im je, kako kažu, srce oduvijek pripadalo. U vremenu kada mnogi razmišljaju samo o odlasku, njihova priča pokazuje da povratak može biti jednako hrabar, možda i hrabriji, od samog odlaska.
