Starije generacije često će reći da se nekada sa 100 maraka mogla napraviti ozbiljna kupovina. Danas čovjek uđe u supermarket po meso, mlijeko, ulje, deterdžent, nešto voća, povrća i nekoliko sitnica, a na kasi se vrlo brzo približi iznosu od kojeg se zapita šta je zapravo stavio u kolica.Књиге и књижевност
Naravno, nije tačno da je svaki proizvod koji je nekada koštao 100 danas automatski 300 KM. Ali osjećaj građana da za isti novac mogu kupiti mnogo manje nije nastao bez razloga. Najveći problem je što se ne kupuje samo hrana. U jednom mjesecu treba platiti struju, vodu, grijanje, internet, gorivo, registraciju, lijekove, školske potrebe, odjeću i desetine troškova koje niko ne planira.
Čak i kada plata poraste nekoliko stotina maraka, čovjek često nema osjećaj da živi bolje. Dobije više, ali više i ostavi u prodavnici. Veća je rata kredita, skuplji je majstor, skuplje je otići na ručak, a jedan ozbiljniji kvar na automobilu može poremetiti cijeli mjesečni budžet.
Posebno to osjećaju porodice s djecom. Nije jedna užina velika stavka, ali pomnožite je sa dvadesetak školskih dana. Nije jedan odlazak automobilom skup, ali košta gorivo za cijeli mjesec. Nisu patike jednom djetetu opterećenje za budžet, ali kada dvoje djece preraste obuću gotovo istovremeno, računica izgleda potpuno drugačije.
Zato ljudi danas sve češće imaju osjećaj da novac ne troše ni na šta posebno, a ipak ga nemaju. Nisu kupili novi televizor, nisu bili na luksuznom putovanju, nisu promijenili automobil – samo su živjeli jedan sasvim običan mjesec.
Možda je upravo to najbolji opis današnjeg standarda: nije najveći problem što su luksuzne stvari skupe. Problem je što je običan život postao skup.
crna-hronika
