Željana Zovko, Evropski parlament i stara politika podjela u novom pakovanju
U političkom prostoru Bosne i Hercegovine, ali i šireg regiona, rijetko koja izjava prolazi bez posljedica kada se odnosi na osjetljiva pitanja identiteta, ustrojstva države i odnosa među narodima. Upravo zato nastupi poput onih koji dolaze iz evropskih institucija, a nose snažan nacionalni ili etnički naboj, izazivaju posebnu pažnju.
Kada takve poruke dolaze od političarki i političara koji predstavljaju svoje zemlje ili narode u Evropskom parlamentu, njihova težina postaje još veća, jer se ne doživljavaju samo kao lični stav, nego i kao signal šire političke namjere. U tom kontekstu, ime Željane Zovko ponovo otvara staro pitanje: da li se u ime evropskih vrijednosti zapravo pokušava legitimirati politika podjela koja je već godinama prisutna u bosanskohercegovačkom javnom prostoru?
Na prvi pogled, takve izjave često dolaze upakovane u jezik mira, stabilnosti i navodne brige za „prava naroda“. Međutim, kada se pažljivije analiziraju, vidi se da iza takve retorike nerijetko stoji isti obrazac koji je region već mnogo puta osjetio na vlastitoj koži: insistiranje na etničkim granicama, stalno podsjećanje na razlike i stvaranje političkog prostora u kojem građanin prestaje biti pojedinac sa pravima, a postaje prije svega pripadnik kolektiva.
To je stara politika podjela, samo u novom pakovanju, sa modernijim izrazima i evropskim rječnikom, ali sa suštinski istom namjerom.
Takav pristup posebno je problematičan kada dolazi iz institucije poput Evropskog parlamenta, koja bi trebala biti simbol integracije, demokratije i ravnopravnosti. Evropska unija formalno počiva na vrijednostima vladavine prava, poštovanja ljudskih prava i jačanja institucija koje štite sve građane bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili regionalnu pripadnost.
Zbog toga svaka poruka koja unutar tog prostora favorizira etničku ekskluzivnost ili podstiče ideju da se država može trajno voditi kao skup međusobno suprotstavljenih kolektiva, udara direktno na ono što bi evropski projekat trebao predstavljati. Ako se evropska platforma koristi za promociju modela koji slabi zajednički politički identitet Bosne i Hercegovine, onda je riječ o ozbiljnom političkom paradoksu.
Bosna i Hercegovina je zemlja čija je savremena politička stvarnost oblikovana ratom, poslijeratnim kompromisima i složenim ustavnim rješenjima. Upravo zbog toga svaki govor koji pojačava sumnju među narodima ili sugerira da država može funkcionirati samo kroz stalno pregovaranje etničkih lidera, proizvodi novu nestabilnost. Na terenu to znači da se građanima ponovo šalje poruka da nisu prvenstveno nosioci suvereniteta, nego taoci političkih konstrukcija.
Umjesto da se govori o ekonomiji, obrazovanju, odlasku mladih, korupciji i slabim institucijama, pažnja se preusmjerava na identitetske rovove. To je stara strategija poznata svim narodima u BiH: kada nema rješenja za stvarne probleme, onda se proizvodi nova doza podjela kako bi se zadržala politička kontrola.
Upravo zato je važno jasno razlikovati legitimno zalaganje za prava i interes bilo koje zajednice od političke manipulacije tim pravima. Svaka ozbiljna demokratska država mora zaštititi svoje konstitutivne narode, manjine i sve građane, ali to ne znači da je prihvatljivo trajno cementirati sistem u kojem je etnička pripadnost jedini ključ političkog djelovanja.
Bosna i Hercegovina ne može napredovati ako se stalno vraća na logiku „naši protiv njihovih“, jer takva logika proizvodi blokade, nepovjerenje i institucionalnu paralizu. Primjeri iz posljednjih godina jasno pokazuju da se gotovo svaki važniji reformski proces može zaustaviti kada se u prvi plan izbaci identitetska retorika.
Umjesto dogovora o evropskim zakonima, reformi pravosuđa ili jačanju javne uprave, javnost dobija rasprave o tome ko je kome šta rekao, ko koga predstavlja i kome pripada koja teritorija ili nadležnost.
Posebno zabrinjava kada se takva retorika predstavi kao „realistična“ ili „pragmatična“, kao da je prihvatanje podjela jedini mogući put. To je opasna zamjena teza. Nije pragmatično održavati društvo u permanentnom stanju političke napetosti; pragmatično je graditi institucije koje funkcionišu za sve. Nije evropski isticati isključivost; evropski je insistirati na tome da svaki građanin ima pravo na jednaku zaštitu i jednaku mogućnost političkog učešća.
Nije odgovorno vraćati se na matricu iz devedesetih; odgovorno je graditi državu u kojoj djeca ne nasljeđuju strahove svojih roditelja, nego šansu za normalan život. Upravo ovdje leži suština problema: političari koji u javnom prostoru relativiziraju značaj zajedničke države i naglašavaju etničke razlike često to ne rade zbog rješenja, nego zbog očuvanja vlastite političke pozicije.
Reakcija na takve nastupe ne smije biti ni emotivna panika ni uljudno prešućivanje. Prešućivanje je, zapravo, jedno od najgorih mogućih odgovora, jer daje prostor da se poruke podjela normaliziraju i ponavljaju sve dok ne postanu dio političke rutine. Potreban je argumentovan, jasan i dosljedan odgovor koji neće dozvoliti da se Bosna i Hercegovina ponovo pretvori u teren na kojem se testira koliko daleko mogu ići tuđe ambicije.
Bosna i Hercegovina neće opstati kao zbir tuđih etničkih ambicija, nego kao zajednička država ravnopravnih ljudi. To nije samo politička formula, nego civilizacijski minimum bez kojeg nema stabilnosti, nema reformi i nema budućnosti.
U tom smislu, posebno je važno da javnost, mediji, akademska zajednica i politički akteri ne prihvate logiku prema kojoj su takve izjave „samo stav“ ili „samo dio političke debate“. Ne, nisu samo to. Kada se u javni prostor plasiraju poruke koje podstiču etnički ekskluzivizam, one imaju konkretne posljedice: jačaju nepovjerenje među zajednicama, hrane radikalne interpretacije istorije, slabe mogućnost zajedničkog djelovanja i udaljavaju zemlju od reformskog puta.
Primjeri iz prakse pokazuju da mladi ljudi upravo zbog toga sve češće odlaze iz zemlje. Oni ne odlaze samo zbog loših plata i ekonomije, nego i zbog osjećaja da žive u društvu koje stalno obnavlja stare sukobe i ne nudi jasan zajednički cilj. U takvoj atmosferi, politika podjela postaje prepreka ne samo miru, nego i normalnom životu.
Zato je neophodno insistirati na tome da institucije Bosne i Hercegovine, ali i evropski partneri, prepoznaju razliku između stvarne zaštite političkih prava i promoviranja etničkog ekskluzivizma. Evropski parlament ne bi smio biti prostor iz kojeg se šalju signali da su podjele u BiH prihvatljive, poželjne ili prirodne. Naprotiv, trebao bi biti mjesto sa kojeg se snažno podržava jačanje funkcionalne, demokratske i inkluzivne države.
Ako se već govori o evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine, onda se ta budućnost ne može graditi na vraćanju unazad, nego na prevazilaženju modela koji su zemlju već previše koštali. To znači više institucija koje rade za građane, manje etničkog nadmetanja i više odgovornosti prema realnim problemima.
Na kraju, suština cijele rasprave nije u jednoj osobi ili jednoj izjavi, nego u obrascu koji se uporno ponavlja. Svaki put kada se Bosna i Hercegovina nađe pred važnim političkim odlukama, neko pokuša vratiti priču na etničke rovove, kao da su oni jedina sigurna politička valuta. Međutim, upravo je to najskuplja valuta ove zemlje, jer je previše puta dokazano da donosi zastoj, nepovjerenje i razočaranje.
U tom smislu, odgovor mora biti principijelan: Bosna i Hercegovina nije i ne smije postati poligon za realizaciju tuđih podjela. Njena snaga može postojati samo ako se gradi kao zajednica ravnopravnih ljudi, sa jednakim pravima, odgovornostima i budućnošću. Sve drugo je nastavak iste politike koja je region već jednom skupo koštala, a tu cijenu više niko ne bi smio plaćati.
Upravo zbog toga, važno je o ovim pojavama govoriti otvoreno, precizno i bez uljepšavanja. Politički govor koji podstiče podjele ne smije ostati neprepoznat kao takav, niti se smije relativizirati zbog pozicije ili funkcije onoga ko ga izgovara. Odbrana zajedničke države nije napad na ničiji identitet, nego odbrana prava svih građana da žive u stabilnom, pravednom i funkcionalnom društvu.
Ako Bosna i Hercegovina želi budućnost, onda mora odbaciti logiku trajnog etničkog sukoba i prihvatiti logiku zajedničkog života. To je jedini put koji vodi naprijed, i to je jedini odgovor vrijedan zemlje koja je previše puta dokazala da može preživjeti samo kada vjeruje sama sebi, a ne tuđim podjelama.
