Emotivna priča nane Sidre Fazlić (80) iz Amerike – hafiz Aziz Alili ispunio joj životnu želju
U bošnjačkom džematu u gradu Syracuse (Sirakuza), u američkoj saveznoj državi New York, 12. septembra 2026. godine održano je svečano otvorenje džamije. Bio je to veliki događaj za tamošnje Bošnjake, uz bogat program, brojne goste i džematlije koje su pristigle iz okolnih gradova, ali i iz drugih dijelova Amerike.
Ipak, pored samog otvorenja džamije i svega što je pratilo ovaj važan događaj, desila se i jedna posebna, emotivna priča koju je zapisala Mr. Aiša Purak.
U središtu priče nalazi se osamdesetogodišnja Bošnjakinja Sidreta (Fazlić) Salem, koju Bošnjaci u Rochesteru poznaju po imenu Safa. U Ameriku je došla prije oko 40 godina, na poziv svoje rahmetli sestre Kadrije Fazlić, kako bi joj pomogla oko djece.
Sidreta je u Sjedinjene Američke Države stigla još prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Prvo je živjela u New Yorku, gdje je pomagala sestri, a istovremeno je završila i program za pomoć djeci sa posebnim potrebama. Iako nije imala svoju djecu, cijeli život bila je okružena mališanima koji su je, kako se navodi u priči, posebno voljeli. Danas se brine o dvojici sinova svoje sestrične.
Autorica priče navodi da Sidru i njenu rahmetli sestru poznaje već oko 25 godina. Upravo ju je srela na otvorenju džamije u Sirakuzi, gdje je promovisala svoje knjige. Sidra je bila sa sestričnom i njenom djecom, a nakon razgovora zamolila ju je da pričuva njen sto sa knjigama dok ode klanjati podne-namaz.
Po povratku sa namaza, njih dvije su nastavile razgovor. U tom trenutku hafiz Aziz Alili učio je Kur’an. Sidra i Aiša su prekinule razgovor i zajedno slušale njegovo učenje.
Nakon što je hafiz završio, Sidra je prišla Aiši sa suzama u očima i povjerila joj svoju veliku želju.
Rekla je da hafiza Aziza godinama sluša i gleda na televiziji i da joj je životna želja bila da ga jednom vidi uživo. Posebno je govorila o njegovom umiljatom glasu i lijepom osmijehu.
Kao da je neko čuo njihov razgovor, ubrzo im je prišao mlađi sin imama Šabana Šljivara. Zamolio je Aišu da na sto, pored knjiga, stavi i memorijske stikove hafiza Aziza Alilija, na kojima je snimljen veliki dio njegovog dugogodišnjeg rada – učenja Kur’ana i ilahija.
Aiša je tada zamolila da se hafizu prenese poruka da se na programu nalazi jedna osamdesetogodišnja Bošnjakinja koja ga godinama sluša i gleda i kojoj je životna želja da ga vidi uživo.
Poruka je stigla do hafiza, a Sidra i Aiša nastavile su pratiti program, nadajući se da će hafiz ipak pronaći vremena da joj priđe i poselami je.
Kako se program približavao kraju, hafiza još nije bilo. Nakon dove, bina se ispraznila, a Sidra je sve vrijeme gledala prema mjestu na kojem je hafiz ranije učestvovao u programu.
Na njenom licu vidjela se tuga.
Tiho je rekla:
„Ma ovo mi je posljednja šansa da ga vidim.“
Aiša ju je pokušala utješiti govoreći joj da je hafiz veoma zauzet i da je, ipak, već imala priliku uživati u njegovom učenju.
Sidra je prihvatila te riječi, ali je sjeta na njenom licu i dalje bila vidljiva.
Ubrzo je Aiša počela pakovati knjige i spremati se za povratak u Rochester. A onda se dogodio trenutak kojem se Sidra nije ni nadala.
Sidra je iznenada ustala sa stolice, raširila ruke i počela plakati od sreće.
Hafiz Aziz Alili upravo je krenuo prema njihovom stolu.
Zbog ljudi koji su se nalazili oko stola, Aiša ga u početku nije ni vidjela, ali ga je Sidra odmah ugledala. Godinama ga je gledala preko televizijskog ekrana, a sada joj je prilazio uživo.
Sa suzama u očima raširila je ruke i zagrlila hafiza.
Sidra mu je počela govoriti koliko ga dugo sluša i koliko joj je značilo da ga konačno vidi svojim očima. Kako je sama rekla:
„Ah, da mi ga je samo vidjeti ovim dunjalučkim očima.“
Bila je toliko uzbuđena da nije znala odakle da počne. Imala je osjećaj kao da bi s njim mogla razgovarati danima i mjesecima, ali vremena je bilo samo nekoliko minuta.
Njena sestrična željela je hafizu reći i koliko voli slušati i učiti njegovu ilahiju „Šehidi“.
Hafiz Aziz Alili bio je vidno zatečen tolikom ljubavlju i emocijama, dok se oko njega u međuvremenu okupilo još ljudi.
Ipak, ono najvažnije se već dogodilo.
Sidri se ispunila životna želja.
Kratko je razgovarala sa hafizom, fotografisala se s njim, a taj susret će, prema riječima autorice, pamtiti i prepričavati dokle god je budu služile njene „dunjalučke oči“.
Nakon nekoliko minuta hafiz se poselamio sa Sidrom i ostalim prisutnima.
Aiša mu se tom prilikom zahvalila što je odvojio vrijeme da upozna Sidru i rekla mu:
„Ovim ste pokazali da ste veliki čovjek (insan), a ne samo svjetski poznat učač Kur’ana i interpretator ilahija.“
Zamolila ga je i da prenese mahsuz selam njegovoj supruzi Lamiji.
Nakon što je hafiz otišao, Sidra je kroz suze počela prepričavati svoje utiske i emocije.
Rekla je da „niko nije kao Allah, dž.š.“, te da Allah zna svačije misli i želje. Kazala je da je godinama nosila tu želju u sebi i da joj je tog dana Allah uslišao.
Govorila je kako hafiza Aziza sluša svaki dan, kako prati našu televiziju i gleda ga svaki put kada ga prikažu.
Posebno je zahvalila Aiši:
„Hvala ti, Aiša. Hvala ti, Aiša, što si ovo organizovala.“
Aiša joj je kratko odgovorila:
„Hvala Allahu, dž.š., na svemu.“
Dok je pakovala stvari i spremala se za povratak kući, ostala joj je u mislima cijela scena.
Kako autorica zaključuje, nekada samo nekoliko minuta pažnje poznate osobe mogu značiti mnogo jednom čovjeku. Sidra će ovaj susret, fotografije i trenutke provedene sa svojim omiljenim hafizom nositi kao uspomenu i pričati o njima drugima.
Aiša navodi da će joj još isprintati nekoliko fotografija sa hafizom Azizom kako bi ih mogla pokazivati ljudima dok bude pričala o svom susretu sa njim.
Na kraju priče ostavljena je i poruka za sve:
Naš insanluk, selam, pažnja i nekoliko odvojenih minuta mogu nekome ispuniti životnu želju. Budimo ljudi.
Mr. Aiša Purak
