IslamBosna.ba – Muhammed Zekkur “Ebu Zekkur” proveo je više od 13 godina skrivajući se iza zida koji je izgradio u kući svog djeda u gradu Latakiji, na sjeverozapadu Sirije, pretvarajući mali prostor u svojevrsni dobrovoljni zatvor koji ga je trebao zaštititi od ponovnog hapšenja.
Ebu Zekkur je više od jedne decenije živio u skučenom prostoru iza zida, čija površina nije prelazila oko jednog kvadratnog metra, dok je njegova visina iznosila približno tri metra, prema priči koju su prenijeli lokalni sirijski mediji.
Iz tog prostora gotovo nikada nije izlazio. Hranu, piće, odjeću i lijekove supruga mu je dostavljala kroz mali otvor u zidu.
Zatvor iza zida
Prema Ebu Zekkurovoj priči, sve je počelo nakon što je uhapšen u prvim godinama sirijske revolucije, a potom pušten na slobodu i ponovo uhapšen. Nakon toga počeo je strahovati da bi treći put mogao završiti iza rešetaka
Ebu Zekkur je naveo da je tokom perioda pritvora bio izložen mučenju i da je gledao smrt pritvorenika oko sebe, što ga je navelo da nakon izlaska odluči kako se više nikada neće vratiti u zatvor, bez obzira na cijenu.
Budući da se za njim i dalje tragalo zbog veze s jednim od traženih rođaka, bio je primoran seliti se iz jedne kuće prijatelja i poznanika u drugu, prije nego što se našao pred izborom da se sakrije unutar vlastite kuće.
Kada je zaključio da je skrivanje jedini način da izbjegne novo hapšenje, sklonio se u objekt koji je još bio u izgradnji. Tamo je izgradio zid iza kojeg je napravio prostor dovoljno velik da u njemu može boraviti skriven od pogleda, otvorio je dio kućnog zida, ušao u uski prostor, a zatim zamolio suprugu da zatvori mjesto iza njega.
Tu je proveo naredne godine daleko od svakodnevnog života. Od tog trenutka započelo je novo poglavlje njegovog života, iza slojeva cigle i u prostoru koji jedva da mu je dozvoljavao kretanje.
Spavao je, jeo i klanjao iza zida, dok je slušao glasove svoje djece unutar kuće, a da nije mogao izaći pred njih.
Jedan izvještaj o njegovoj priči opisao je taj prostor kao mjesto nalik grobu zbog njegove skučenosti i zatvorenosti.
Njegova supruga nije bila samo veza između njega i vanjskog svijeta. Postala je jedina osoba koja je znala da je on još živ.
Kroz mali otvor u zidu kad djeca zaspu je unosila ono što mu je bilo potrebno i brinula se o porodici, dok je djeci govorila da je njihov otac umro.
Supruga je tajnu krila od svih
Njegov nestanak s vremenom je, u očima ljudi iz njegovog okruženja, prerastao u uvjerenje da je zaista mrtav.
Supruga je ispričala da je njegov brat, koji je živio u Turskoj, čak primao ljude koji su dolazili da izraze saučešće povodom žalosti za njim, vjerujući da je Muhammed umro.
U stvarnosti, Ebu Zekkur je bio živ, svega nekoliko metara od članova svoje porodice, skriven iza zida koji je sam izgradio.
Strah njegove supruge da bi se njegova tajna mogla otkriti nije se odnosio samo na rodbinu. Istinu je skrivala čak i od njihove djece, plašeći se da bi je neko od njih nenamjerno mogao otkriti.
Ebu Zekur je, u priči koju su prenijeli lokalni sirijski mediji, rekao da bi dijete jednostavno moglo otkriti ono što zna, zbog čega je skrivanje istine od djece bilo dio zaštite tajnog skrovišta.
Njegova supruga, Safija Masri, kaže da su godine koje je proživjela noseći ovu tajnu bile izuzetno teške i da se u svakom trenutku bojala da bi neko mogao saznati za prisustvo njenog supruga, naglašavajući da je bila spremna žrtvovati se za njega.
Život unutar skrovišta nije bio lak. Ebu Zekkur opisuje svoje dane kao ispunjene bolešću, depresijom i samoom, naročito na početku skrivanja, zbog skučenosti prostora i manjine zraka.
Većinu vremena provodio je između sna, namaza i učenja Kur’ana, dok mu je hrana stizala otprilike jednom dnevno, prema njegovom svjedočenju.
Čak ni bolest nije bila dovoljan razlog da izađe iz svog skrovišta.
Kada bi se razbolio, supruzi bi opisao simptome koje osjeća, a ona bi odlazila ljekaru i objašnjavala mu njegovo stanje. Potom bi se vraćala s lijekovima koje bi donosila svom suprugu skrivenom iza zida.
Tako je supruga postala jedina veza između njega i vanjskog svijeta. Ona mu je osiguravala hranu, lijekove i odjeću, znala je gdje se nalazi, dok su njegova djeca vjerovala da je njihov otac prije mnogo godina umro.
Izlazak nakon pada Assadovog režima
Ebu Zekkur je u svom skrovištu ostao sve do zore 8. decembra 2024. godine, kada je izvana čuo tekbire.
Upitao je suprugu zbog čega se čuju, a ona mu je odgovorila da je pao režim Bašara el-Assada.
Tek tada, nakon dugih godina provedenih iza zida, završio je zatvor koji je sam sebi izgradio.
Izašao je čovjek koji je godinama živio dok su ga drugi već bili ispratili kao mrtvog. Prema njegovom kazivanju, njegova djeca su bila u šoku, a neka su se i srušila u nesvijest kada su saznala istinu, prije nego što im je majka ispričala šta se dešavalo prethodnih godina.
Ebu Zekkur kaže da je njegova radost zbog izlaska iz skrovišta bila ogromna, ali je u isto vrijeme svjestan količine godina koje je izgubio daleko od svoje porodice.
Proveo je više od jedne decenije ne gledajući kako mu djeca rastu, ne živeći normalnim životom, bez mogućnosti da izađe na ulicu, primi prijatelje ili praktikuje najjednostavnije detalje svakodnevnog života.
Njegova priča ostaje, kako je sam ispričao, lično svjedočanstvo o strahu koji ga je natjerao da izabere kućni zid kao alternativni zatvor umjesto povratka u pritvor.
Najneobičniji dio njegove priče jeste to što se nije samo skrivao od svijeta u tajnoj prostoriji. Godinama je slušao članove svoje porodice s druge strane zida, dok je samo njegova supruga znala da je čovjek za kojeg su svi mislili da je nestao iz života i dalje živ – upravo iza tog zida.
IslamBosna.ba
