Oglasi - Advertisement

SIPA u Bijeljini zbog murala Ratku Mladiću: istraga, zakon i poruka javnog prostora

Inspektori Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) posjetili su Gradsku upravu Bijeljine nakon što su se na dvije lokacije u ovom gradu pojavili murali posvećeni pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Prema dostupnim informacijama, SIPA postupa po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, što ovaj slučaj smješta u okvir ozbiljnog postupanja državnih institucija, a ne samo lokalne polemike ili javne rasprave.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Iz Grada Bijeljine potvrđeno je da su sporni murali oslikani na dvije lokacije – jedan na stadionu u Dvorovima, odnosno na objektu Fudbalskog kluba Proleter, a drugi na zgradi iza poznatih “Bijelih zgrada”. Sama činjenica da se ovakvi sadržaji pojavljuju na mjestima koja su svakodnevno dostupna građanima otvara pitanje granice između slobode izražavanja i javnog veličanja osoba koje su pravosnažno osuđene za najteže zločine.

Ovaj slučaj nije izolovan, niti predstavlja samo lokalni incident. U Bosni i Hercegovini već godinama traje borba oko toga kako se društvo odnosi prema ratnoj prošlosti, prema presudama međunarodnih i domaćih sudova, te prema simbolima i porukama koje se pojavljuju u javnom prostoru. Murali, grafiti i slične poruke često nisu samo vizuelni izrazi, nego i političke i ideološke poruke koje mogu produbljivati podjele, izazivati uznemirenost i vrijeđati žrtve ratnih zločina i njihove porodice.

Zašto je slučaj pravno osjetljiv

Pravna osnova za postupanje u ovakvim predmetima nalazi se u izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine koje je 2021. godine nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko. Tim izmjenama uvedena je krivična odgovornost za negiranje genocida, kao i za javno veličanje, odobravanje ili opravdavanje ratnih zločina i zločinaca osuđenih pravosnažnim presudama. To znači da javno isticanje poruka koje glorifikuju osuđene ratne zločince više nije samo moralno sporno, već može imati i krivičnopravne posljedice.

U konkretnom slučaju, fokus nije samo na oslikanom liku ili imenu, nego na samoj poruci koju takvi murali šalju. Kada se osoba poput Ratka Mladića prikazuje u pozitivnom ili slavljenom kontekstu, to se u pravnom i društvenom smislu može tumačiti kao oblik veličanja. Upravo zbog toga Tužilaštvo BiH i SIPA imaju osnov da ispitaju okolnosti pod kojima su murali nastali, ko ih je postavio, da li je riječ o organizovanom djelovanju i postoji li eventualna odgovornost drugih lica.

Ko je Ratko Mladić i zašto je njegovo ime toliko sporno

Ratko Mladić je pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Presude međunarodnih sudova utvrdile su njegovu individualnu odgovornost za teška stradanja civila tokom rata u Bosni i Hercegovini. Zbog toga njegovo ime u javnom prostoru ima posebno težak i osjetljiv značaj, naročito u društvu u kojem su posljedice rata i dalje duboko prisutne.

Za preživjele žrtve, porodice ubijenih i širu javnost koja poštuje sudske presude, murali s njegovim likom nisu samo vizuelni sadržaj, nego i podsjetnik na nepravdu i patnju. Zato se svako javno isticanje njegovog lika često doživljava kao pokušaj rehabilitacije ili relativizacije presuđenih zločina. U tom smislu, slučaj iz Bijeljine nadilazi lokalnu estetiku i postaje pitanje društvene odgovornosti, kulture sjećanja i poštovanja zakona.

Reakcije i ranija upozorenja

Advokat Duško Tomić ranije je javno osudio oslikavanje murala na stadionu u Dvorovima i pozvao SIPA-u da reaguje. Njegov stav bio je da javni prostori ne smiju biti korišteni za veličanje ratnih zločinaca, posebno ne na mjestima koja okupljaju mlade, sportiste i lokalnu zajednicu. Takvi sadržaji, upozorio je Tomić, mogu imati i edukativno pogrešan efekat jer normalizuju poruke koje su u direktnoj suprotnosti s pravom, pravdom i osnovnim civilizacijskim vrijednostima.

U javnosti se ovakvi slučajevi gotovo uvijek pretvaraju u širu raspravu: jedni ih predstavljaju kao “izražavanje stava”, dok drugi naglašavaju da nije riječ o slobodi govora, nego o glorifikaciji osobe osuđene za najteža krivična djela. Upravo tu nastaje ključna pravna i društvena dilema. Sloboda izražavanja postoji, ali nije apsolutna, posebno kada prelazi u promociju mržnje, negiranje presuđenih zločina ili omalovažavanje žrtava.

Murali kao simbol društvenih podjela

U posljednjim godinama u više gradova u Republici Srpskoj zabilježen je porast murala i grafita s likom Ratka Mladića. Taj trend pokazuje da problem nije ograničen na jednu ulicu ili jedan grad, nego da se radi o širem obrascu ponašanja koji se periodično ponavlja. Takvi murali često nastaju na frekventnim mjestima, na sportskim objektima, fasadama i javnim površinama, što im daje dodatnu simboličku težinu i omogućava da poruka ostane vidljiva velikom broju ljudi.

U društvima koja su prošla kroz rat, javni prostor nije neutralan. Svaki natpis, slika ili simbol može biti doživljen kao poruka pripadnosti, prijetnje, otpora ili poricanja. Zato lokalne zajednice, ali i državne institucije, imaju obavezu da reaguju kada se na zidovima pojavljuju sadržaji koji vrijeđaju sjećanje na žrtve ili veličaju presuđene zločince. Ignorisanje takvih pojava često vodi njihovom širenju i dodatnom učvršćivanju kulture nekažnjivosti.

Šta ovaj slučaj znači za Bijeljinu i Bosnu i Hercegovinu

Postupanje SIPA-e u Bijeljini pokazuje da institucije mogu i moraju reagovati kada postoji osnov sumnje da je prekršen zakon. Bez obzira na to kako će istraga biti okončana, sama reakcija ima važnu poruku: veličanje ratnih zločinaca nije pitanje ličnog ukusa, nego pravnog i društvenog poretka. U zemlji u kojoj su presude za ratne zločine dio temelja pravde, ignorisanje takvih presuda kroz murale i javne poruke podriva napore ka pomirenju.

Istovremeno, ovaj događaj ponovo otvara pitanje odgovornosti lokalnih vlasti, sportskih klubova, upravitelja javnih objekata i građana. Ko je odgovoran za uklanjanje spornih sadržaja? Ko treba spriječiti njihovo ponavljanje? Kako se čuva javni prostor od poruka koje izazivaju podjele? To su pitanja na koja neće biti dovoljno dati političke odgovore; potreban je jasan institucionalni pristup, dosljedna primjena zakona i spremnost društva da jasno kaže da nema mjesta slavljenju osuđenih ratnih zločinaca.

U konačnici, slučaj murala u Bijeljini pokazuje da i nakon više od dvije decenije od rata, Bosna i Hercegovina i dalje vodi borbu za interpretaciju prošlosti, ali i za osnovne standarde javnog ponašanja. Dok institucije rade svoj posao, važno je da javnost razumije da se ovdje ne radi o pukom grafitu, nego o pitanju koje dotiče dostojanstvo žrtava, poštovanje sudskih presuda i karakter društva koje želi graditi budućnost na pravdi, a ne na veličanju zločina.