U Sarajevu su se nekad pojavili bilbordi i pozivi upućeni katolicima da se javno okupe na molitvi, uz fotografiju na kojoj se vidi 50.000 katolika koji se mole na otvorenom prostoru. Taj događaj je podsjetio na vrijeme kada Sarajevo nije bilo pod etiketama koje mu danas često pripisuju, poput “Vatikan” ili “Islamabad”, “Turkistan”, “Teheran” ili “grad koji mrzi svakoga ko nije musliman”. Te etikete su produkt neznanja, predrasuda i medijskih narativa koji Sarajevo žele prikazati kao zatvoreno i netolerantno mjesto, što u stvarnosti nije slučaj.
Historija Sarajeva govori sasvim drugačiju priču. Stoljećima je ovaj grad bio primjer multietničkog i multireligijskog suživota. Džamije, crkve, katedrale i sinagoge stajale su u neposrednoj blizini jedna druge, a vjernici su slobodno prakticirali svoje obrede. Javne molitve, procesije i vjerski skupovi bili su sastavni dio života grada, i za muslimane i za katolike, pravoslavce i jevreje. Sarajevo je bilo i ostalo grad u kojem se različite vjere prepliću, a komšijski odnosi često nadilaze vjerske razlike.
Činjenica je da većina muslimana u Sarajevu, ali i širom Bosne i Hercegovine, ne bi nijemo posmatrala nepravdu ili napad na pripadnike druge vjere. Ako bi neko, recimo, usred Bosne napao časnu sestru dok se moli, uvjerenje mnogih muslimana jeste da bi je zaštitili, bez obzira na to što pripada drugoj religiji. Takav postupak je duboko ukorijenjen u islamskom učenju koje nalaže zaštitu slabijih, poštivanje svetih mjesta i ljudi u vjerskim obredima, te zabranu bilo kakve agresije prema onima koji prakticiraju svoju vjeru. Kur’an jasno uči da nema prisile u vjeri, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojim primjerom je pokazao kako se odnosi prema nemuslimanima – pravedno, zaštitnički i sa poštovanjem.
Nažalost, današnja slika u javnosti često je iskrivljena. Ekstremni incidenti – bez obzira s koje strane dolazili – medijski se prenaglašavaju, dok se svakodnevni primjeri saradnje i dobrosusjedskih odnosa rijetko spominju. U stvarnosti, u Bosni i Hercegovini i dalje postoji mnogo primjera međusobne pomoći i solidarnosti: muslimani učestvuju u obnovi crkava, katolici i pravoslavci pomažu u izgradnji džamija, zajedno učestvuju u humanitarnim akcijama, pomažu jedni drugima u kriznim situacijama i dijele zajedničke brige.
Prava razlika između “nas” i onih koji u svojim srcima nose mržnju nije u etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, nego u ljudskosti i vrijednostima. Oni koji žive vjeru – bez obzira na to kojoj religiji pripadaju – znaju da vjera ne znači mržnju prema drugome, nego naprotiv, nalaže pravdu, milost i zaštitu svakog nevinog čovjeka.
Zato istina i realnost o Sarajevu i Bosni i Hercegovini nisu u ružnim etiketama koje se nameću, nego u činjenici da i dalje postoji volja i želja da se čuva suživot, da se štiti slabiji i da se poštuju različitosti. To je ono što nas, kao narod, izdvaja i što trebamo sačuvati – bez obzira na to koliko glasne bile predrasude i dezinformacije.
