Oduvijek sam bio mezimac naših roditelja, uzorni sin koji postiže najbolje ocjene, onaj koji podiže čast svoga oca. Tako bi moj otac govorio starijem bratu Ameru svaki put kada bi pao na ispitu. Ne samo to – strogo bi ga kaznio, dok bi mene, pred njegovim očima, nagradio. Govorio je mojoj majci da je to jedini način da ga natjera na ljubomoru i da uči.
Bio sam mali i nisam shvatao šta se dešava, ali mi se ni tada nije dopadalo. Često sam priželjkivao da brat uspije, da ne bude kažnjen, da ne bude tužan, da ne plače sam u uglu sobe. Najviše sam želio da se ne udalji od mene, jer se baš to desilo. Toliko se udaljio da sam pomislio da me mrzi, da želi da nestanem kako bi prestao dobijati grdnje zbog mene.
Tako sam godinama mislio – toliko da sam se plašio da mu priđem kao što braća obično jedno drugome prilaze. Bili smo različiti, potpuno – nismo se slagali, nismo ličili, ništa nas nije spajalo. Sve dok jednog dana nisam slučajno razbio prozor komšije loptom. Užasno sam se uplašio očeve kazne – bio je strog, a greške nije opraštao.
Ali tada se iznenada pojavio moj brat Amer i rekao:
“Ne boj se, brate. Reći ću da sam ja to uradio. Imaš sutra ispit i ne treba da te kazne prije toga. Ako padneš, otac ti to neće oprostiti.”
Bio sam previše mali da bilo šta kažem, strah me je obuzeo. Amer je te večeri bio kažnjen, a ja sam prošao nekažnjeno.
To je bila prva noć kada sam spoznao koliko me brat voli. Bio sam presretan što ga imam, ali i jako tužan zbog njega. Zapitao sam se tada: Šta da je on razbio prozor, bih li ja priznao umjesto njega? Bih li se žrtvovao? Iskreno – ne vjerujem. Nisam bio toliko hrabar kao on. Kamo sreće da jesam!
Od tada je Amer postao moj ponos, čak iako ga otac nikada nije vidio tim očima – zbog njegovog slabog uspjeha u školi. I dalje bi preuzimao kazne umjesto mene kad god bi mogao. Ako bih pokušao da ga odbranim i priznam krivicu, otac mi ne bi vjerovao – govorio bi da ga branim bez razloga i kažnjavao bi Amera ponovo.
Njegov osmijeh govorio je sve:
“Neće ti vjerovati, jer sam ja taj koji ne vrijedi – onaj koji stalno pada.”
Jednom sam ga pitao: “Zašto to radiš? Zašto se žrtvuješ?”
Rekao je:
“Ako već ne možemo obojica biti uspješni, onda barem jedan od nas mora. Ja ću se žrtvovati da ti uspiješ.”
Prošle su godine. Ja sam rastao i uspijevao, a Amer je napustio školu i otišao da radi. Naša soba je bila mala – toliko mala da sam morao učiti tu gdje smo i spavali. Amer nije mogao da spava kad je svjetlo upaljeno, ali se pretvarao da spava samo da bih ja mogao učiti u miru. Svako jutro sam vidio umor u njegovim očima, iako ga je pokušavao sakriti osmijehom i željama za moj uspjeh.
Danas je dan moje promocije – proglašen sam prvim u generaciji. Otac je presretan, jer za njega je uspjeh mjerljiv samo diplomama, iako Amerov trud i rad u životu nikada nisu dobili tu vrstu priznanja.
Malo prije početka ceremonije, Amer me je pozvao. Vidio sam poziv, ali nisam se javio. Znao sam da je dovezao roditelje, ali da je ostao vani – nije htio ući. Ne zato što ne želi biti dio moje sreće, već zato što se ne osjeća dijelom tog svijeta – svijeta diploma, priznanja i ljudi koji su ga kroz djetinjstvo učinili da se osjeća nedostojnim.
Iako su prošle godine, osjećaj je isti: strah, povlačenje, samoća. Nikada se nije žalio. Uvijek je govorio:
“Otac nas voli obojicu, ali na svoj način – tebe kroz nježnost uspjeha, mene kroz grubu brigu zbog padova. To je cijena ljubavi.”
A ja – ja sam samo želio da mu zahvalim, da ga pokažem svijetu. Znao sam da neće prihvatiti moju pozivnicu, pa sam uzeo telefon prijatelja i nazvao ga, rekavši da sam svoj telefon zaboravio i da mi hitno treba njegov. Znao sam da će doći – jer jedini način da nešto od njega dobijem jeste da mu pokažem da sam u nevolji.
I tako je bilo. Čim je ušao u salu, zamolio sam sve da zaplješću. Bio je zbunjen, nije znao šta da kaže ni da uradi. Poveo sam ga sa sobom na binu i rekao:
“Ovo je moj brat Amer. Ako ga ne poznajete, vrijeme je da ga upoznate.
Iako nema diplomu, nosio je mene u svom srcu godinama.
Danas želim priznati nešto što sam dugo skrivao –
Ja sam onaj koji je razbio prozor. Ja sam taj koji je pravio greške, a nikad nije bio kažnjen.
Ja sam uspio zato što je on birao da padne umjesto mene.
Čak i danas, kad sam ga zamolio za telefon, odmah mi ga je donio i rekao da ga sakrijem i ponašam se kao da je moj – i dalje želi da me zaštiti.
Zato, ako me neko pita da biram između ove diplome i svog brata –
biram Amera. Bez razmišljanja.”
Autor: Hfz. Imad El-Misri
