Jedan otac se pripremao da proslavi svadbu svog sina, svoje jedine radosti i srca, kojeg je dobio nakon dvadeset godina braka. Svi komšije su znali koliko otac voli svog sina i koliko je bio zauzet pripremama za taj sretan dan.
Pozvao je sve komšije na svadbeni ručak.
Ali njegov najbliži komšija nije se pojavio, osim njegovog najmlađeg sina koji je kratko došao, pojeo malo hrane i odmah otišao.
Otac mladoženje je posmatrao sve to i pitao se:
– Kakav je to komšija koji ne stoji uz komšiju u ovakvom danu?
– Zašto nije došao ni otac, ni stariji sin barem?
– Zašto je ovaj mali tako brzo jeo i otišao, bez da je ostao na veselju?
Počeo se osjećati neugodno zbog komšije i prolazile su mu razne misli kroz glavu.
Nakon što je ručak završen, zvanice su počele dovoziti automobile da se dovede mlada iz njene kuće. U tom trenutku, mali sin komšije je došao s autom da pomogne u svadbi, ali otac mladoženje mu je s ljutnjom rekao:
– Ne želimo vašu pomoć, imamo dovoljno auta.
Dječak je šutio i nije rekao ni riječ.
U tom trenutku, otac mladoženje je primijetio neobično kretanje u kući komšije, kada je dječak parkirao auto ispred njihove kuće. Htio ga je pitati šta se dešava, ali se sjetio svog ranijeg stava prema njima i odustao.
Nakon večere i završetka svadbenih svečanosti, kada su se svi gosti vratili svojim kućama – iz kuće komšije je izašla dženaza. Bez vike, bez plača, bez buke.
Otac mladoženje je upitao:
– Ko je preselio?
Odgovorio mu je stariji sin komšije:
– Moj otac je preselio danas oko podne. Kada je osjetio da mu dolazi kraj, ostavio nam je oporuku da budemo mirni i da ne pokazujemo tugu, kako se vaša radost ne bi pokvarila.
Znao je koliko voliš svog sina jedinaca, pa je rekao da dženaza izađe tek nakon što prođe vaše veselje.
Tu je otac mladoženje ostao šokiran. Osjetio je bol i sram zbog svog lošeg mišljenja.
Rekao je:
– Tako mi Boga, da sam ja bio na njegovom mjestu, ne bih to mogao učiniti!
Ali čast i muževnost pripadaju onima koji to istinski nose u sebi – pravi ljudi!
Jedna od najvećih nepravdi je da sumnjaš u nevinog čovjeka i ne tražiš mu opravdanje.
Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, klonite se mnogih sumnji, jer je doista neka sumnja grijeh, i ne uhodite jedni druge, i ne ogovarajte jedni druge.”
(El-Hudžurat, 12)
A kaže također:
_“A onaj ko učini kakav grijeh ili prijestup, pa ga pripiše nevinom – doista je počinio potvoru i očigledan grijeh.”**
(En-Nisa, 112)
Autor: Hfz. Imad El-Misri
