Dodik najavio odlazak na sahranu Ratka Mladića: politička poruka koja nadilazi privatni čin
Lider SNSD-a Milorad Dodik saopćio je da će prisustvovati sahrani Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske koji je pred međunarodnim sudom pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Ovu odluku Dodik je javno iznio nakon sjednice Predsjedništva SNSD-a u Banjoj Luci, čime je još jednom otvorio jednu od najosjetljivijih tema u savremenoj bosanskohercegovačkoj politici: odnos prema ratnim zločinima, njihovim presudama i simbolici javnih nastupa političkih lidera.
Najava njegovog dolaska na sahranu nije samo vijest o jednom prisustvu na porodičnom okupljanju, nego i događaj koji se odmah prelio na širi politički i društveni teren. U zemlji u kojoj ratna prošlost i dalje snažno oblikuje javni diskurs, svaki potez koji se veže za Mladića nosi duboke emotivne i političke implikacije.
Za preživjele genocida u Srebrenici, za porodice ubijenih civila i za hiljade ljudi koji su prošli kroz logore, protjerivanja i razaranja, ovakva najava teško se može posmatrati kao neutralan gest ili puka lična obaveza.
Dodik je svoju poruku formulirao na način koji je dodatno pojačao kontroverzu. Poručio je da se ljudima, kako tvrdi, pokušava zabraniti da govore o Mladiću i dodao: „Neka sada snime ko će biti na njegovoj sahrani“. Takva izjava odmah je izazvala nove reakcije jer se može tumačiti i kao svjesno demonstriranje političkog stava, a ne samo najava prisustva posljednjem ispraćaju.
U javnom prostoru Bosne i Hercegovine, gdje se simboli rata još uvijek tumače kroz potpuno suprotstavljene narative, ovakve poruke imaju daleko veći značaj od obične protokolarne obavijesti.
Posebno osjetljivost ove teme pojačava činjenica da je Ratko Mladić pravosnažno osuđen pred Haškim tribunalom za najteže zločine počinjene tokom rata u BiH. Presuda kojom mu je potvrđena doživotna kazna obuhvatila je, između ostalog, odgovornost za genocid u Srebrenici, progon nesrpskog stanovništva, istrebljenje, ubistva, deportacije i druge oblike brutalnog nasilja.
Upravo zbog toga njegova sahrana, gdje god da bude održana, ne može biti posmatrana samo kao privatni događaj porodice, nego i kao mjesto na kojem se ukrštaju sjećanje na rat, politička interpretacija prošlosti i odnos prema međunarodnim presudama.
Poređenje s Rasimom Delićem i pokušaj političkog opravdanja
Kako bi opravdao svoj stav, Dodik je povukao paralelu s bivšim komandantom Armije Republike Bosne i Hercegovine Rasimom Delićem. Naveo je da su Deliću u Sarajevu, kako tvrdi, odane počasti iako je i on bio osuđen za ratne zločine. Međutim, takvo poređenje traži daleko precizniji historijski i pravni kontekst. Delić je 2008.
godine pred Haškim tribunalom proglašen krivim po komandnoj odgovornosti za zločine koje su počinili pripadnici odreda „El Mudžahid“ nad zarobljenicima Vojske Republike Srpske, dok je umro 2010. godine, prije završetka žalbenog postupka.
S druge strane, Mladić je do kraja sudskog procesa dobio pravosnažnu presudu za genocid i druge najteže zločine, što njegov slučaj čini pravno i simbolički još težim. Zbog toga se poređenje dvojice ratnih komandanata ne može svesti na jednostavnu tvrdnju da su obojica bili predmet postupaka pred međunarodnim sudom.
U javnoj raspravi posebno je važno podsjetiti da međunarodno pravo i sudske činjenice ne ostavljaju prostor za relativizaciju karaktera zločina zbog kojih je Mladić osuđen.
Dodikove izjave, međutim, nisu nove samo u odnosu na Mladića. One se uklapaju u njegov dugogodišnji politički stil u kojem se pitanja ratne prošlosti, nadležnosti institucija i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine često koriste za mobilizaciju biračkog tijela i jačanje političkog identiteta Republike Srpske.
U tom okviru, najava odlaska na sahranu postaje dio mnogo šireg političkog narativa, u kojem se i dalje insistira na tumačenju rata kroz prizmu srpskih nacionalnih interesa i otpora prema presudama međunarodnih sudova.
Reakcije u Srbiji i dodatna simbolika sahrane
Najava sahrane Ratka Mladića već je izazvala reakcije i u Srbiji, gdje se očekuje da će događaj biti organizovan uz pojačanu pažnju javnosti i medija. Ministar pravde Nenad Vujić ranije je izjavio da će biti poštovani protokoli koji pripadaju generalu, nagovještavajući mogućnost da Mladić bude ispraćen uz državne i vojne počasti.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić govorio je, pak, o tome da će država omogućiti dostojanstvenu i pristojnu sahranu ukoliko porodica odluči da bude ukopan u Srbiji, bez izričitog pominjanja najviših državnih počasti.
Na ovakve najave nadovezala se i informacija da je Boračka organizacija Republike Srpske već najavila organizovan odlazak svojih članova u Beograd. Time se sahrana pretvara u događaj koji nadilazi porodični okvir i poprima karakter javnog okupljanja sa snažnim političkim, identitetskim i simboličkim obilježjima. U tom smislu, Dodikov dolazak dobija dodatnu težinu jer će njegovo prisustvo gotovo sigurno biti protumačeno kao podrška određenoj interpretaciji ratne prošlosti.
Za porodice žrtava, naročito za one koje su izgubile najbliže u julu 1995. godine, ovakva okupljanja ne predstavljaju samo podsjećanje na rane iz prošlosti nego i signal da se dio političke elite i dalje ne želi jasno i nedvosmisleno distancirati od ideologije i struktura koje su dovele do ratnih zločina. Zbog toga sahrana, iako formalno privatni događaj, postaje nova tačka sukoba između prava na sjećanje i pokušaja političkog preoblikovanja historije.
Dodik i stari spor s institucijama BiH
Tokom iste konferencije Dodik je ponovio i svoje poznate stavove o funkcionisanju Bosne i Hercegovine. Optužio je Sud i Tužilaštvo BiH da su, prema njegovom mišljenju, instrumenti političkog obračuna, te naglasio da prihvata „dejtonsku BiH“, ali ne i model države koji, kako tvrdi, zagovaraju političari iz Sarajeva. Ponovo je insistirao na vraćanju nadležnosti koje su, prema njegovom tumačenju, izvorno bile predviđene Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Na taj način, tema Mladićeve sahrane spojila se s njegovim dugotrajnim sukobom sa državnim institucijama. Dodik već godinama koristi ovakve trenutke da pojača političku polarizaciju, predstavi sebe kao zaštitnika entitetskih interesa i istovremeno ospori autoritet državnih institucija i međunarodne pravde. U javnosti se zato sve češće postavlja pitanje gdje prestaje sloboda političkog izražavanja, a gdje počinje svjesno produbljivanje društvenih podjela i relativizacija presuđenih zločina.
Odlazak Milorada Dodika na sahranu Ratka Mladića, prema svemu sudeći, neće biti tumačen samo kao lični čin političara koji želi prisustvovati posljednjem ispraćaju jednog ratnog komandanta. U kontekstu ratnog nasljeđa Bosne i Hercegovine, presuda protiv Mladića, reakcija porodica žrtava i višedecenijske političke borbe oko interpretacije rata, taj potez ima snažnu poruku.
On otvara novo pitanje koje u BiH i dalje ostaje bez jednostavnog odgovora: koliko su politički lideri spremni jasno osuditi zločine i distancirati se od onih koji su za njih pravosnažno osuđeni?
