Dodikova poruka Trumpu: Iran, BiH i stara politička formula za nove međunarodne poene
Milorad Dodik je ponovo posegnuo za dobro poznatom političkom taktikom: pokušajem da se nametne u međunarodnoj javnosti kroz teme koje izazivaju snažne reakcije u Washingtonu. Ovoga puta, u poruci objavljenoj na engleskom jeziku, povezao je Iran s navodnim „radikalnim islamom“ u Bosni i Hercegovini, jasno ciljajući na pažnju američkog predsjednika Donalda Trumpa i krugove bliske američkoj vanjskoj politici. Takav pristup nije slučajan, niti je riječ o izoliranom istupu.
Riječ je o nastavku jedne dugotrajne političke matrice u kojoj Dodik pokušava sebe i entitet koji predvodi predstaviti kao korisnog saveznika Zapadu u globalnim sigurnosnim pitanjima.
Poruka je oblikovana tako da zvuči kao upozorenje, ali njen politički smisao ide mnogo dalje od navodne brige za sigurnost. Dodik u njoj ponavlja teze o povezanosti Irana, radikalnih islamističkih struktura i ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, pri čemu se veoma pažljivo bira jezik kako bi ostavio utisak da postoji neka široka, opasna mreža utjecaja koja još uvijek djeluje na ovim prostorima.
Međutim, problem takvog narativa je što on iznova spaja potpuno različite teme u jednu politički korisnu, ali ozbiljno pojednostavljenu sliku: Iran, islam, Bošnjake, rat i savremene odnose u BiH.
Upravo tu se vidi suština Dodikove komunikacije. On ne govori samo o Iranu kao državi ili o eventualnim historijskim vezama iz ratnog perioda, nego širi okvir u kojem se čitav bošnjački politički prostor prikazuje kao sumnjiv, problematičan ili povezan s radikalizmom.
To nije nova metoda u javnom prostoru Bosne i Hercegovine, ali postaje posebno opasna kada se iznosi na međunarodnu scenu, pred publiku koja nema dovoljno konteksta da razlikuje činjenice od političke konstrukcije. Kada se takve poruke plasiraju na engleskom jeziku i uz direktno obraćanje američkom predsjedniku, jasno je da je cilj daleko širi od lokalnog političkog nadmetanja.
Zašto je Trump važan u Dodikovoj računici
Donald Trump u ovoj priči nije slučajno spomenut. Dodik već neko vrijeme pokušava izgraditi sliku o sebi kao o političaru koji dijeli vrijednosti s američkim konzervativnim krugovima, posebno onima koji Iran vide kao jednu od glavnih globalnih prijetnji. Podrška Trumpovom pristupu prema Iranu omogućava mu da sebe predstavi kao nekoga ko razumije američke prioritete i ko, navodno, stoji na strani borbe protiv radikalizma.
U isto vrijeme, kroz takvu retoriku, Dodik pokušava poslati poruku da Republika Srpska može biti partner Vašingtonu, dok se Sarajevo i politički Bošnjaci impliciraju kao suprotna strana u toj geopolitičkoj slici.
Ovaj politički manevar ima nekoliko slojeva. Prvi je međunarodni: Dodik nastoji privući pažnju američke administracije i predstaviti se kao lokalni akter koji ima informacijsku ili političku vrijednost u širem sigurnosnom okviru. Drugi je unutrašnji: domaćoj publici šalje signal da je on taj koji „razumije“ globalne procese i da Republike Srpska navodno stoji uz Zapad u borbi protiv ekstremizma.
Treći je propagandni: kroz stalno ponavljanje tema o Iranu i radikalnom islamu skreće pažnju sa unutrašnjih političkih i institucionalnih problema u Bosni i Hercegovini.
Takva strategija nije nova u regionalnoj politici. Kada političar nema moćan odgovor na unutrašnje izazove, često pokušava svoju poziciju ojačati tako što domaće sukobe upisuje u veće međunarodne narative. U ovom slučaju to je narativ o sigurnosti, terorizmu i bliskoistočnim geopolitičkim napetostima. Dodik time pokušava preuzeti jezik velikih sila, iako su teme koje otvara mnogo složenije od propagandnih slogana.
Bosna i Hercegovina nije puka scena za tuđe međunarodne obračune, ali Dodik uporno pokušava upravo to sugerirati.
Historijski kontekst i opasnost od kolektivne stigmatizacije
Ne može se zanemariti da je Iran tokom rata u BiH imao određenu ulogu, kao što su različite strane države i organizacije imale utjecaj na tok sukoba devedesetih. Međutim, iz toga ne proizlazi zaključak da su Bošnjaci kao narod, niti današnje institucije BiH, dio nekakvog iranskog političkog projekta. Upravo to je ključna razlika koju Dodikova retorika namjerno briše.
Umjesto da se govori o konkretnim događajima, konkretnim imenima i dokazivim vezama, stvara se maglovita slika u kojoj su svi zajedno smješteni pod etiketu „radikalnog islama“.
Takvo etiketiranje je opasno jer lako prelazi granicu između političke optužbe i kolektivne stigmatizacije cijele zajednice. Bošnjaci nisu homogena skupina s jedinstvenim političkim ili vjerskim identitetom koji bi se mogao dovesti u vezu s Iranom ili ekstremizmom. Kao i svaki drugi narod, čine ih različiti politički stavovi, različita uvjerenja i različiti društveni slojevi.
Kada ih se u javnom diskursu vezuje za pojmove poput „radikalnog islama“, tada se ne vodi ozbiljna sigurnosna debata, nego se proizvodi atmosfera nepovjerenja i straha.
U demokratskom društvu, ukoliko postoje stvarni sigurnosni problemi, oni se moraju dokazivati konkretnim informacijama i procesuirati kroz institucije. Ako postoji sumnja u djelovanje neke organizacije, pojedinca ili mreže, to treba biti predmet istrage. Ali prelazak sa konkretne odgovornosti na kolektivnu sumnju prema čitavom narodu predstavlja politički instrumentaliziranu retoriku, a ne analizu sigurnosnog stanja. To je razlog zbog kojeg Dodikove izjave izazivaju zabrinutost i izvan Bosne i Hercegovine.
Uloga lobističkih mreža i ponavljanje istih narativa
Dodikove poruke nisu samo njegov lični politički ispad. One se uklapaju u širi krug ljudi koji već mjesecima i godinama promovišu slične tvrdnje pred američkom publikom. U tom krugu važnu ulogu imaju pojedini lobisti i politički saveznici koji ponavljaju teze o navodnom iranskom utjecaju u Bosni i Hercegovini.
Među njima se spominju i osobe koje su i ranije javno podržavale Dodika, koristeći sličnu retoriku o „izvozu radikalnog islama“ i navodnoj opasnosti od stvaranja unitarne države bez Srba.
Takve tvrdnje imaju jasan propagandni cilj. One pokušavaju zainteresirati američku publiku za unutrašnje odnose u BiH tako što ih prevode na poznati jezik američke sigurnosne politike. U tom jeziku, Iran je simbol prijetnje, radikalizam simbol destabilizacije, a lokalni akteri koji se prikazuju kao protivnici te prijetnje dobijaju dodatnu političku težinu.
Dodik upravo to pokušava postići: da ga se ne posmatra samo kao političara iz BiH, nego kao nekoga ko može biti koristan u širem antiranskom okviru.
Međutim, takva kalkulacija ima ozbiljne posljedice po unutrašnje odnose u BiH. Svaki put kada se Bošnjaci ili Sarajevo vežu za „radikalni islam“, dodatno se slabi povjerenje među zajednicama i produbljuje već postojeća politička polarizacija. Umjesto razgovora o reformama, ekonomiji, institucijama i evropskom putu zemlje, javni prostor ponovo se puni etničko-vjerskim optužbama.
To je udar na političku kulturu, ali i na sigurnost, jer dugoročno stvara osjećaj da su cijele zajednice pod sumnjom.
Šira politička poruka iza jedne objave
Dodikova najnovija poruka ne govori samo o Iranu, niti samo o Trumpu. Ona govori o njegovoj trajnoj potrebi da domaće političke sporove pretvara u međunarodne teme i da kroz to jača vlastitu pregovaračku poziciju. U trenutku kada Iran ponovo zauzima značajno mjesto u američkoj vanjskoj politici, Dodik pokušava uskočiti u taj narativ i prikazati sebe kao političkog aktera koji dijeli zabrinutost sa Washingtonom.
Istovremeno, nastoji bošnjačku političku scenu prikazati kao prostor sumnjivih veza i sigurnosnih prijetnji.
To je razlog zbog kojeg se njegova poruka ne može posmatrati kao običan komentar na aktuelna međunarodna dešavanja. Ona je dio šireg obrasca u kojem se Bosna i Hercegovina opisuje kroz podjele, a ne kroz mogućnost zajedničkog političkog života. Takva retorika možda donosi kratkoročne političke bodove, ali dugoročno produbljuje nepovjerenje i čini ionako krhke odnose još težim.
U zemlji koja se i dalje suočava s posljedicama rata, ovakve poruke nisu bezazlene. One imaju potencijal da normaliziraju sumnju prema cijelim zajednicama i da političku debatu pretvore u stalno podizanje etničkih tenzija.
Zato je važno čitati Dodikove nastupe s punim kontekstom. Njegova poruka Trumpu nije tek izraz podrške američkom predsjedniku, nego dio pažljivo sklopljene političke konstrukcije u kojoj se Iran koristi kao poluga, a Bošnjaci kao meta. U toj konstrukciji nema puno prostora za činjenice, nijanse i odgovornost. Ima, međutim, mnogo prostora za manipulaciju strahom i za proizvodnju slike u kojoj je cijela jedna zajednica predstavljena kao problem.
Upravo zbog toga takvu retoriku treba jasno prepoznati, imenovati i odbaciti.
