Politička Igra u Ramazanu: Konaković, Novalić i Vjerski Moral
U savremenom društvu, gdje se često prepliću politika, religija i moral, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Elmedin Konaković, nedavno je ponovo zauzeo poziciju koja izaziva brojne reakcije. Njegova izjava o “grijehu” u ramazanu i tumačenje ko ima pravo da bude “sin ove zemlje” postavili su nova pitanja o ulozi političara u vjerskim temama. Ova situacija je posebno zanimljiva u kontekstu njegovog obraćanja nakon govora reisul-uleme dr. Husein-ef. Kavazovića u Gradačcu, prilikom otvorenja Sviračke džamije.
Reisul-ulema Kavazović je u svom govoru istakao važnost sjećanja na ljude koji su se borili za ovu zemlju, spominjući ime Fadila Novalića, bivšeg premijera Federacije Bosne i Hercegovine, koji je trenutno osuđen zbog predmeta “Respiratori”. Tim povodom, Konaković je odlučio iskoristiti ramazan kao momenat za moralizaciju, što nije prvi put da čini. Naime, njegova sklonost da se izlaže kao arbitar moralnosti postavlja pitanje o njegovim pravima, kao i pravima drugih koji se možda ne uklapaju u njegov politički i vjerski okvir.
Konakovićevo tumačenje i upotreba religijskih simbola i perioda posta kako bi se ocjenjivala tuđa djela, uključuje i njegovu kritiku presude Novaliću. Iako je osuda pravosnažna, Konaković često zaboravlja naglasiti da presude nisu uvijek crno-bijele. U jednom trenutku, presuda postaje sveta kada odgovara njegovim političkim interesima, dok se u drugom trenutku, ukoliko ne odgovara, pretvara u “montirani proces”. Ovakav pristup stvara bizaran mozaik pravde u kojem moral postaje fluidan pojam, prilagodljiv trenutnim potrebama i situacijama.
Ovo podizanje moralne platforme, koje se često koristi kao oružje u političkim obračunima, nije samo slučajnost. U prošlosti, Konaković je stao u odbranu svojih prijatelja koji su bili povezani sa kriminalnim radnjama, što dodatno komplicira njegovu poziciju kao moralnog autoriteta. U tom smislu, njegovo izlaganje o “pakovanjima” i prijetnje onima koji bi se usudili kritikovati njegovo djelovanje, u potpunosti su u suprotnosti s onim što bi trebalo biti načelo vladavine prava i odgovornosti. Čini se da su granice između politike i pravde postale zamagljene.
Osim toga, važno je prepoznati da je Fadil Novalić, uprkos presudi, i dalje figura o kojoj se raspravlja u javnosti. Mnogi ga ne doživljavaju isključivo kao “kriminalca”, a zanimljivo bi bilo istražiti koliko su njegovi sugrađani spremni da mu daju priliku da se brani od optužbi. Istraživanja javnog mnijenja mogla bi otkriti da se percepcija pravde i krivice razlikuje među ljudima, te da politički konteksti oblikuju stavove prema pojedinim osobama. U tom smislu, Konaković bi trebao preispitati vlastite stavove i otvoriti se za dijalog umjesto da služi kao moralni autoritet.
Jedan od ključnih aspekata ovog političkog i vjerskog preplitanja je i način na koji se religija koristi kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva. Konaković, kroz svoje istupe, često postavlja pitanja o tome ko može biti opravdan u svojim djelima, oslanjajući se na vjerske norme. Ova praksa nije nova u bosanskohercegovačkom kontekstu, gdje su vjerski vođe i političari često preklapali svoje uloge, stvarajući složene odnose koji dodatno otežavaju proces donošenja pravednih odluka.
Na kraju, važno je napomenuti da reisul-ulema Kavazović nije osoba koja se bavi politikom, već duhovni vođa koji se obraća zajednici bez straha od posljedica. Njegove riječi da “znamo sve” ukazuju na duboku povezanost između religije i društvenih pitanja. Njegova sposobnost da govori bez straha od političkih pritisaka čini ga ne samo duhovnim autoritetom, već i simbolom otpora protiv manipulacija koje dolaze iz političkih krugova. U tom smislu, njegova poruka ostaje jasna: istina i pravda ne mogu biti podložne političkom kalkulisanju.
Uprkos tome, Konakovićeve akcije često izazivaju podjele unutar zajednice, a njegovo postavljanje kao moralnog arbitar može dovesti do daljnjeg polarizovanja društva. Ovaj fenomen nije jedinstven za Bosnu i Hercegovinu, već se može primijetiti i u drugim društvima gdje se religija koristi kao alat za političko upravljanje. U takvim okolnostima, ključno je da građani prepoznaju kada se njihova vjerovanja koriste u svrhe koje nisu u skladu s pravim duhom religije.
