Put ka “razmjeni” koji je vodio u smrt: Korićanske stijene, 21. august 1992.

Kada su srpske vlasti iz Prijedora najavile “deportaciju” zatočenika iz logora Trnopolje prema Travniku, mnogima se učinilo da se otvara izlaz iz horora. Autobi, u pratnji policijskih i naoružanih formacija, krenuli su prema Vlašiću. Umjesto slobode, na vysokim liticama Korićanskih stijena čekala ih je unaprijed osmišljenja i precizno izvedena egzekucija: muškarci će biti izdvojeni iz kolone i pobijeni nad ponorom.

“Razmjena” kao varka

U danima i sedmicama koji su slijedili nakon uspostave logora u Prijedoru (Omarska, Keraterm, Trnopolje), vlasti su organizirale tzv. konvoje za razmjenu. Na papiru, to je bio humanitarni koridor; u praksi, jedan od mehanizama zločina. 21. augusta 1992. konvoj je zaustavljen na Vlašiću. Ženama, djeci i ponekom starcu dopušteno je da ostanu u autobusima. Muškarci, većinom Bošnjaci i Hrvati iz prijedorskog kraja, izdvojeni su, pod izgovorom provjere i formalnosti.

Litica kao stratište

Kolona muškaraca izvedena je na rub Korićanskih stijena. Naređeno im je da stanu ili kleknu na samu ivicu. Vrijeđani, pretučeni, opljačkani—bez dokumenata i dostojanstva—čuli su naredbu i rafale. Pucalo se u leđa, tijela su padala u prirodni bezdan. Neki ranjeni, poneko preživio tek zato što je s padom izgubio svijest i zadržao dah. Najmanje dvjesto ljudi ubijeno je u jednom od najvećih masakara počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Preživjeli svjedoče

Nekolicina preživjelih—spominje se njih dvanaest—spasila se čudom: ranjeni su se zaklonili među stijenama, pritajili u tišini, a potom, pod okriljem noći, puzeći i krvareći, uspjeli da se udalje od mjesta zločina. Njihova svjedočenja postala su temelj razumijevanja kako je zločin planiran i izvršen: od laži o “razmjeni” do precizne logistike, od odabira mjesta do postupaka prije samog strijeljanja.

Pravda, sporo ali dostižno

Za Korićanske stijene odgovaralo je više pripadnika tadašnjih interventnih i policijskih jedinica. Dio osuđen je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, a dio pred Sudom Bosne i Hercegovine. Presude su potvrdile ono što su porodice i svjedoci govorili od prvog dana: nije riječ o “incidentu”, već o planiranom masovnom ubistvu civila. Ipak, za mnoge porodice pravda nije potpuna—ne zato što presude ne postoje, nego zato što nedostaju posmrtni ostaci, imena svih naredbodavaca i logističara, kao i istina o svakoj pojedinačnoj žrtvi.

Sjećanje kao obaveza živih

Svake godine, 21. augusta, porodice žrtava, preživjeli, udruženja i građani dolaze na Korićanske stijene. Cvijeće i ruže spuštaju se u ponor, a imena poginulih prozivaju se u tišini koju para samo vjetar preko stijena. To nije samo komemoracija—to je lekcija o tome kako laž o “razmjeni” može postati oružje, kako su aparati sile pretvorili planinu u stratište, i kako se zločin zasniva na dehumanizaciji i hladnoj organizaciji.

Šta moramo pamtiti

• Trnopolje nije bio “sabirni centar” nego logor, a konvoji nisu bili humanitarna pomoć, nego instrument kontrole i terora.

• Korićanske stijene su simbol—mjesto gdje je jasno vidljivo da je zločin nastao iz odluke, a ne iz haosa.

• Imena i sudbine strijeljanih nisu statistika: to su životi prekinuti u trenutku kada im je obećana sloboda.

Dug prema žrtvama

Sjećanje na Korićanske stijene nije politički ritual; to je moralna dužnost. Ono podrazumijeva rad institucija na pronalaženju posmrtnih ostataka, identifikacijama, punoj istini u udžbenicima i poštovanju presuda. Podrazumijeva i trajnu podršku preživjelima i porodicama, kojima se pravda ne mjeri brojem saopštenja, nego istinama koje stanu u jedno “zašto?” i jedno “zato da se ne ponovi.”

Na putu koji je trebao voditi u Travnik stajala je litica. Obećanje slobode pretvoreno je u plan za smaknuće. Pamtimo Korićanske stijene zbog onih koji nisu dočekali kraj puta—i zbog nas koji danas biramo da li će istina ostati čitljiva na karti naše zemlje.