Hidajeta Mahalbašić je hafiza, supruga i majka sedmero djece.
Završila je studij arapskog i turskog jezika, autorica je četiri knjige, certificirani NLP Praktičar i Coach, polaznik NLP Master edukacije, poduzetnica i vlasnice savjetodavne agencije “Lični razvoj kroz duhovnost” iz Tešnja.
U razgovoru za Preporod.info otkrila je kako odgaja pet sinova i dvije kćerke, te kako ova devetočlana porodica funkcioniše svakodnevno. Osvrnula se i na rano djetinjstvo i prve spoznaje o vjeri, koja je smisao života ove čestite, muslimanske porodice.
Kao i sva djeca, u ranom djetinjstvu, sam bila vrlo radoznala. Voljela sama slušati i učestvovati u razgovorima odraslih. Majka me podučava prvim osnovama iz vjere, a onda se pojavila želja za više od toga. Mislim da je tu bio ključni događaj preseljenje brata, koji je na borbenoj liniji poginuo kao šehid. Imala sam tada osam godina. U mektebu smo slušali da ko pogine na taj dan, Dan Bedra, od naših vojnika biće šehid, a to je posebno počasti. Međutim, nakon toga sam vidjela mamu tužnu, uplakanu, neutješnu, očiju u kojima je sjaj tog dana nestao i više se nikada nije vratio. Kao dijete sam bila zbunjena. “Ako je to najveća počast, zašto tugujemo, zašto plačemo, šta nije u redu?” I počinjem u svojoj devetoj godini života vlastito putovanje u traganju za Istinom. Ulazim u džemate u kojima se podučavalo vjeri, upisujem kurseve islama, Škole Kur’ana…Hidžab stavljam sa nepunih deset godina. U školi sam bila prihvaćena i samo od jednog nastavnika imala uvijek nepravedno zaključno trojku, ali je iz godine u godinu, moja želja za školom “gdje će svi biti poput mene” rasla – priča Mahalbašić.
Svoje dalje školovanje nastavila je u medresi, koje je upotpunila upisom na fakultet.
Upisala sam medresu u Tuzli, koja je ostavila pozitivnog traga na oblikovanje moje ličnosti i gdje sam, između ostalog, naučila vrijednu lekciju – da nigdje nikada neće biti svi poput mene i da svoju različitost od bilo koga prihvatim kao autentičnost. Tu sam naučila da smo svi različiti i da je baš tako najbolje. Da naš položaj kod Gospodara svjetova nema veze sa našom vanjštinom, nego nutrinom. Kur’an sam zavoljela i prije medrese, kroz kurseve tedžvida i tilaveta, tokom osnovne škole, a u medresi sam već počela pomalo da učim napamet. Tu sam zavoljela arapski jezik, jer mi je svakom novonaučenom riječju otvarao nova polja Kur’ana. I kako je razumijevanje Kur’ana raslo, rasla sam i ja u radosti. Kur’an je motiv zbog kojeg upisujem studij arapskog i turskog jezika, a na trećoj godini se odlučujem posvetiti intenzivnom memorisanju Kur’ana, te kompletiram hifz cijelog Kur’ana. Nakon toga je jedina moja želja bila da ga živim i kako jedan od meni najdražih hafiza kaže “ajet koji hoda” da budem – ističe Mahalbašić.
Dodaje da je tokom medrese, zatim i studija radila volonterski u podučavanju djece, žena i mladih. Uprkos brojnim obavezama, ova hafiza, ispunila je na vrijeme i još jedan vjerski čin, udaju. Kaže da je uvijek sanjala o velikoj porodici, a Allah dž.š. joj je ispunio i tu želju.
Nakon fakulteta se udajem sa prethodno jasnim nijjetom: “Da moj brak bude upotpunjenje imana i da zajedno kao porodica budemo primjer služenja Gospodaru svjetova u čistoj, bezinteresnoj međusobnoj ljubavi”. Uvijek sam imala želju za većom porodicom. Zamišljala sam makar petero djece da imam. Gospodar me počastio u svemu sa više nego sam željela, pa tako i u ovome. Neizmjerno sam zahvalna na majčinstvu sedmero djece. Oni su meni motivacija, inspiracija, nada i ponos. Međutim, sve to nekako lebdi u zraku ako ne postoji tu podrška, sigurnost, postojanost i stabilnost – a to je ono što mi predstavlja muž – kaže Mahalbašić.
Navodi da je za nju posebno iskustvo bilo trenerski način rada, te radionice na koje je išla. To ju je oduševilo, s obzirom na to da, kako kaže, za kratko vrijeme polaznici dobiju konkretna znanja i rješenja za određene situacije.
Samostalno sam počela održavati seminare i radionice 2010. godine, kada sam očekivala svoje treće dijete. Prema rezultatima i povratnim informacijama od strane učesnica pokazalo se da imam dara za to i da može biti mnogo korisno nastavim li se usavršavati. Tako sam još 2010. godine kroz tehnike otkrivanja lične misije otkrila svoju: “Promovisati lahkoću majčinstva živeći na stopama Poslanika Muhammeda s.a.v.s”, koju i danas živim. Do danas je iza mene stotine radionica, dvanaest autorskih treninga ličnog razvoja, autorski program učenja arapskog pisma za pet sati i tedžvida za dodatnih sedam sati, te arapskog jezika kroz Kur’an, četiri knjige, Ramazanski i Godišnji planer – priča nam Mahalbašić.
Nije posustajala u radu ni u vrijeme pandemije korona virusa.
U julu 2020., u vrijeme kada je na kolektivnom nivou vladalo uvjerenje da je teško vrijeme i da je svima teško, registrovala sam Agenciju za poslovno savjetovanje pod nazivom “Lični razvoj kroz duhovnost”. Ovaj naziv je s razlogom isticanja činjenice da ako namirimo svoju dušu lahko ćemo namiriti i intelekt i tijelo. Zajedničke vrijednosti svim mojim edukacijama, grupnim ili individualnim, su lahkoća, radost, ljubav i život. Vjerujem da je najsvetija borba u životu borba sa samim sobom tj. svojim egom. A ta borba ne znači rat, nego znači trud i nastojanje konstantnog pomjeranja vlastitih granica mogućnosti. Kad god iz mene dođe nesvjesni glas: “Ne mogu više”, svjesno mu odgovorim: “Sad je pravo vrijeme da uradim više nego što mogu!” U suštini, kad god imamo dojam da nešto ne možemo, mi tada zaboravljamo na Svemoćnog, koji je Vlasnik polja beskrajnih, nama do sada neviđenih, mogućnosti. Prema tome, moja sveta borba i danas traje na ovaj način. Svaki dan je zadatak da uradim više nego što mogu s radošću pobjednika i ljubavlju obožavatelja Svemoćnog – kaže hafiza Mahalbašić.
O svojoj djeci rado priča. Ona su njen ukras, bogatstvo. Kaže da najstarije dijete ima 12, a najmlađe dvije godine.
Djecu vidim kao dar od Voljenog. Prema tome, sve vrijeme nastojim da ih štitim od lošeg koje imam pri sebi. Nastojim im od sebe dati najljepše. Oni su meni uvijek refleksija mog unutarnjeg stanja iIi glasna poruka onoga što još sama nisam vidjela. Svojim imenima su mi podsjetnici na najveće vrijednosti u životu: Sulejman, Dželila, Hidajet, Enes, Fatima, Muhamed i Fatih. Kada smo odlučili da nećemo izbjegavati djecu, najčešće prognoze na koje smo nailazili od strane ljudi su bile da ćemo biti gladni, siromašni, da ćemo se patiti… Ali to su, uglavnom ljudi, koji ništa ne znaju o uvjerenju u ajete gdje Gospodar kaže: “Ne pitamo te za opskrbu , mi te opskrbljujemo”, “Mi hranimo i vas i vašu djecu” “Ne ubijajte svoju djecu iz straha od neimaštine, Mi njih vas hranimo”. Jednostavno je kada razliku u životu čini uvjerenje da je Kur’an zaista Božija riječ istinita. Prema tome, za mene bi strah od neimaštine i oskudice bio ravan nevjerovanju svome Gospodaru. Nimalo se toga ne bojim – priča Mahalbašić.
Kod nje nema straha ni kada je riječ o školovanju njenih sedmero djece.
Što se tiče školovanja, uvijek zagovaram da se prepoznaju kod djece prirodne nadarenosti, te da ih se u tom smjeru podržava. Tako radim i sa svojom djecom. Vidi se da neko jeste za nauke, ali i da je neko drugi radije za zanata. Važno je da je svima znanje i učenje na prvom mjestu, kao i težnja da u onome što rade budu najbolji – dodaje Mahalbašić.
Dodaje da sa djecom mnogo razgovara, i to vrlo rano, smatrajući da djeca njene emocije bolje razumiju nego njene riječi.
Mi ljudi imamo slobodu izbora u davanju značenja svim životnim situacijama. Ako vjerujemo da će nam djeca smetati, tako će nam i biti. Ako vjerujemo da će nam djeca pomagati i biti podrška, tako će nam i biti. Ja vjerujem da svi imamo sasvim dovoljno resursa da iznesemo sve svoje emanate dostojanstveno, jer Gospodar kaže: “Nikog Allah ne zadužuje iznad širine njegovih sposobnosti/mogućnosti”. Ono što mene drži u neovisnosti je ajet “Nije li Allah dovoljan robu Svome?!” I kad god osjetim da bi mi trebala nečija pomoć brzo se sjetim da samo trebam biti još bolji i odaniji rob svome Gospodaru i On mi je odmah dovoljan. Ne treba mi niko – kaže Mahalbašić.
Ističe da u roditeljstvu uživa, te da je o takvom životu sanjala. Otkrila je i šta je to što joj je u svemu ovome najteže padalo.
Najljepše mi je u roditeljstvu, kao i inače u životu, kada sam svjesna i prisutna u sadašnjem trenutku, jer tada znam da živim život baš onakav kakav želim i da sam neprestano obasipana raznim blagodatima. A najteže mi je bilo kada sam padala pod utjecaj tuđih uvjerenja, riječi ili ponašanja i strahova, koji ne donose ništa dobro. Najmanje sam vremena imala kada sam imala samo jedno dijete, jer se nisam znala organizovati, nisam imala ispravan odnos prema vremenu. U Kur’anu imamo četiri različita termina za vrijeme, koja označavaju različite odnose prema vremenu, i otkako sam to razumjela i zaživjela, ja uvijek imam vremena za sve. Zaista. Za porodicu, za posao, za društveni angažman, za sijela i druženja, što je meni jako važno – govori Mahalbašić.
Izdvojila je kur’anski ajet o kojem dosta razmišlja.
Poznato nam je iz sure El-Asr (Vrijeme) da nisu na gubitku vremena samo oni koji vjeruju, u skladu s vjerom djeluju, koji drugima preporučuju ono u šta su se uvjerili da je istina i koji drugima preporučuju sabur (ustrajnost za viši cilj). Svakodnevno stražarim nad ova četiri elementa i tako uviđam kako istovremeno možemo raditi više aktivnosti i ukoliko ih radimo kvalitetno i posvećeno možemo stići do rezultata za kraći vrijeme – navodi ona i pojašnjava na čemu se temelji njen “Godišnji planer ličnog razvoja”.
Planer je nastao s nijjetom da njegovi korisnici prestanu više ikada, u bilo kojoj situaciji, biti žrvte događaja ili okolnosti i preuzmu ulogu aktera i glavne uloge u vlastitom životu. Važno je znati poredati prioritete, kako nas tome podučava Gospodar kroz stepenovanje ibadeta. Farz, sunnet, nafila… Uvijek razmišljam šta mi je farz u ovom trenutku, šta sunnet, a šta nafila, i radim prema tome. Tajna mog uspjeha je vjera da je svaka riječ iz Kur’ana čista istina i da su u Kur’anu odgovori na sva moja pitanja – poručila je na kraju razgovora za Preporod.info Mahalbašić.
