U tihom kutku Doline Sane, među hiljadama mezara i neizgovorenih priča, još jedna tužna stranica ispisana je danas. Priča o Kasimu Bajrektareviću, čije su kosti pronađene i ekshumirane u mjestu Pašinac kod Prijedora, doživljava svoj posljednji čin. I dok bi ovakav trenutak trebao donijeti olakšanje i kraj potrage, umjesto toga – donosi novi talas tuge.
Jer Kasimov mezar ostaje bez porodice. Nema majke da ga oplakuje. Nema oca da ga prati. Nema ni brata, ni sestre da ga isprate pogledom u vječnost. U trenutku kada bi ljudska prisutnost značila sve, njegova najbliža rodbina je odsutna – ili već nestala, ili nemoćna.
Jedina nada da će neko njegov biti prisutan bila je njegova sestra. Ali i ta nada je, silom okolnosti, ugašena. Ona se nalazi na bolničkom liječenju – previše bolesna da bi prisustvovala, previše slomljena da bi mogla doći. Tako je i posljednji zagrljaj izostao.
Ostali su ljudi velikog srca. Oni koji su došli ne po dužnosti, već iz poštovanja, iz saosjećanja. Došli su da mu budu ruke koje spuštaju tijelo u mezar. Da mu budu porodica kada je porodice nestalo. Njihova prisutnost, iako bez krvne veze, ima težinu – jer su tu srcem.
Ovo nije samo Kasimova priča. Njegovo ime danas stoji među još šest drugih, svih sedam ispraćenih na isti dan. Sedam života, sedam biografija koje su nasilno prekinute. Iako imena ne nosimo svakodnevno na usnama, njihova tišina odjekuje kroz dolinu – podsjeća, opominje, boli.
Komemoracije ovakve vrste nisu samo protokol, već i zavjet živima. Zavjet da ne zaboravimo one koji su nestali, čije su kosti godinama bile zatrpane tišinom i zemljom. Zavjet da se borimo protiv zaborava.
Nama ostaje jedno:
da pamtimo,
da govorimo,
da ne zaboravimo.
Za Kasima. Za sve njih prenosi novi.ba
